Područje pop-rock glazbe i kulture, shvaćene u najširem smislu, u hrvatskoj je slikopisnoj umjetnosti obrađivano razmjerno rijetko, a i malobrojna ostvarenja koja su se dohvatila te teme, davala su uglavnom manjkave, više-manje nezadovoljavajuće rezultate. Dovoljno je, primjerice, navesti da je prvi iole ozbiljniji, mada u cjelini opet prepovršan film o neprikosnovenom ovdašnjem, svima znanome velikanu popularne pjesme, umjetniku uistinu svjetskog kalibra, Arsenu Dediću, snimljen tek 2014., kad je sedamdesetšestogodišnji Dedić, doduše još aktivan, već bio na neizbježnom zalasku karijere i života. Nastanak rečenog dokumentarca, imenovanog Moj zanat, inicirao je k tome srpski redatelj Mladen Matičević, a realiziran je u hrvatsko-srpskoj produkciji.
Premda je tijekom posljednjih petnaestak godina snimanje audiovizualnih komada koji se bave pop-rockom donekle živnulo, primjeri suvislijih i vrednijih doprinosa, onih što funkcioniraju i kao zanimljivi filmovi i u smislu povijesno-kulturološke relevantnosti još su odveć malobrojni. Među takvima valja izdvojiti dva dokumentarna ostvarenja koja redateljski potpisuje Ines Pletikos, Kad Miki kaže da se boji iz 2005. koji se na zanimljiv način bavi opusom zagrebačkih novovalnih prvaka Azre i Kako smo ušli u Europu: Slučaj SexA iz 2012. koji propituje razloge neostvarivanja potencijala zagrebačke postnovovalne kultne grupe SexA kojoj su se krajem 1980-ih, činilo se, otškrinula vrata svjetske karijere. U svakom pogledu najuspjelijim je do danas ostao pionirski pothvat Igora Mirkovića, dugometražni kinematografski dokumentarac Sretno dijete iz 2004. u kojem je autor iz osobnog kuta strasnog konzumenta uvelike zaokruženo obradio fenomen novoga vala, silovitog naleta mnoštva darovitih rokera na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e godine, a koji mnogi drže vrhuncem ovdašnjeg pop-rock izraza. Kao zdušniji pothvat valja spomenuti i televizijsku dokumentarnu seriju Naši dani – priče o hrvatskom rocku iz 2013. u režiji Andrije Vrdoljaka koja je, mada naveliko kritizirana i osporavana, s hvalevrjednom ambicijom nastojala ponuditi cjelovitu sliku povijesti i razvoja rocka u Hrvata, za SFRJ neodvojivog od cjelokupne državne scene.
Pola stoljeća diska
U pogledu slabašnog filmovanja tema iz pop-rock glazbe Hrvatska nije iznimka među zemljama sljednicama SFRJ, u kojoj se, ne preskočimo, filmaši također gotovo i nisu njome bavili. Od raspada federacije pojavio se tek pokoji ostvaraj vrijedan isticanja: to su bosanskohercegovački Orkestar Pjera Žalice iz 2011. o vrlo popularnim Sarajlijama Plavom orkestru te dva vjerojatno najbolja uopće, oba iz Slovenije, Pankrti: Dolgcajt Igora Zupea iz 2008. o naslovnim pionirima punka u Jugoslaviji i Vremešni parazit ili tko je Marko Brecelj? Janeza Burgera iz 2013. o kantautorskom underground velikanu Marku Brecelju, najpoznatijem po djelovanju u slovenskom rock sastavu Buldožer u drugoj polovici 1970-ih.
Ovdašnji pop-rock i književno je publicistički nedostatno obrađen. Mada je tijekom posljednjeg desetljeća-dva objavljeno podosta zanimljivih i slikovitih biografija i autobiografija pojedinaca i sastava, jedva da postoji koje djelo što ozbiljnije kontekstualizira ili povijesno razmatra razvoj, mijene, pravce, stilove i ino popularne glazbe u Hrvatskoj. Ne postoji još ni jedna njena cjelovita povijest, niti u elementarnom, a kamoli u kritički-interpretativnom obličju kao ni, primjerice, enciklopedija ili obuhvatniji leksikon. Ipak, ne treba preskočiti nekoliko djela koja su se temeljitije i sustavnije pozabavila određenim odsječcima. To je ponajprije, u postojećem kontekstu kapitalna knjiga Kad je rock bio mlad: Priča s istočne strane 1956-1970 Siniše Škarice iz 2005., zatim naglašeno interpretativno-esejistička Sedma republika Ante Perkovića iz 2011., potom hvalevrijedno izdanje Hrvatski punk i novi val 1976-1987 Vinka Barića iz iste godine te dva istraživački uistinu uzorita izdanja s potpisom Riječanina Velida Đekića, koja se bave riječko-kvarnerskom pop-rock scenom, 91. decibel: Vodič rock'n'roll Rijekom iz 2009. i Red! River! Rock! Riječka rock scena 60-ih iz 2013.
U tom i takvom krajobrazu, srednjometražni, šezdesetminutni dokumentarni film Pola stoljeća diska Zvonimira Rumboldta, radosno i sa zanimanjem dočekasmo kao dobrodošao prilog slikopisnom ovjekovječenju jednog ogranka glazbene popularne kulture na ovim prostorima. Kako smo se svojedobno dičili, bjesmo nesvrstana zemlja samoupravnog socijalizma, niti pod jarmom nepopustljivo strogog komunizma Istoka, niti u raljama bezdušnog i eksploatacijski nečovječnog kapitalizma Zapada. Stoga je popularna kultura „trulog kapitalizma“, među inim i rock-glazba, smatrana dekadentnim gradivom kvarenja socijalističke omladine, k nama ipak dozirano pripuštana uz nadzor nadležnih čuvara morala, pa su uz, recimo prvi kasino u socijalističkim zemljama – otvoren je 1963. u Vili Rozaliji u Opatiji - i prvi takozvani integralni striptiz u socijalističkom dijelu svijeta - na brodu-restoran-baru Barba Rudi u riječkoj luci, od 1965. – otvarani i prvi disko-klubovi. Uzmemo li da je ono što podrazumijevamo pod kovanicom disko-klub prostor u kojem se pleše i zabavlja uz glazbu s ploča, kronološki primat pripada riječkom Husaru, otvorenom 1957., čiji je program i oglašavan kao takozvani „ples sa ploča“. Sljedeći pionirski pothvat zbio se na Jelsi, na otoku Hvaru, gdje je povratnik iz Francuske Petar Ivulić 1964. otvorio Amforu, zbog formalne nemogućnosti registriranja kao disko-kluba, zavedenu kao night club, odnosno noćni klub, a u kojem su glavni plesači, svjedoče svjedoci, bili mladi Bruno Gamulin, poslije filmski redatelj i brat mu Niko, poslije arhitekt i urbanist. Prvi disko-klub koji će tako biti i nazvan otvoren je 1967. u Opatiji, a posrijedi je Disco Club 57. Na federalnom planu za mjesec i pol ga je kronološki preteklo beogradsko okupljalište znano kao Diskoteka kod Laze Šećera.
Pola stoljeća diska, na snimanju
Na sve te akcije privatne poduzetničke inicijative u okrilju socijalističkog samoupravljanja nije se gledalo blagonaklono – mnogi su svjesni pojedinci i dužnosnici držali da su diskoteke „legla razvrata“ i da je riječ o „zaradi bez rada“ – no iako ih se ružilo, katkad i ometalo u radu, nije ih se zatvaralo, ni zabranjivalo. Konačnom činjenicom društvenog života afirmiralo ih je pokretanje zagrebačkog Saloona 1970. nakon čega je nastupilo razdoblje njihova procvata, mada ne bez raznoraznih formalnih opstrukcija.
Rumboldtov film, snimljen prema scenariju Tonija Favera, polazi upravo od otvaranja Saloona da bi se na vremenskoj crti vraćao unatrag, koristeći se standardnim postupcima oslanjanja na arhivske materijale – filmske, televizijske, fotografske i tiskovinske – te na svježe snimljene komentare i svjedočenja releventnih osoba, među ostalima i pokretača i voditelja spomenutih i drugih diskača kao i tada traženijih disk-džokeja. Jedan od dragocjenijih filmskih zapisa izvučenih iz naftalina kratki je razgovor s tad mladim Darkom Glavanom, budućim povjesničarem umjetnosti i jednim od najuglednijih hrvatskih i jugoslavenskih rock-kritičara, za vrijeme njegova disk-džokejskog stažiranja u, ako dobro shvatismo, brigadirskom klubu za neke omladinske radne akcije. Izvanprizorna naracija gotovo je posve oslonjena na autentične novinske napise o diskoklupskom fenomenu, a interpretacija Ane Majhenić oponaša pomalo tvrdo službenu intonaciju tadašnjeg modela spikiranja, u skladu s, danas nam se čini, smiješno ukočenim ondašnjim novinarskim stilom.
Nagrađen Posebnim priznanjem žirija na 9. Vukovar Film Festivalu, Pola stoljeća diska izveden je u tonu lepršave neobveznosti koja šarmantno korespondira s načelnom populističnošću predmeta zanimanja. Pitak, vedar, razbibrižan, a istodobno i prikladno informativan, Rumboldtov film gdjegdje zastranjuje u nepotrebne rukavce kao što je anketiranje slučajnih prolaznika na ulici kojem je teško dokučiti svrhu, no u cjelini jest dobrodošao prinos popunjavanju audiovizualnih praznina u pogledu na glazbenu kulturu ovdašnjega društva.