Odbrojavanje dok neman spava, iščekivanje smrti, oslobađanje od tereta – u takvoj atmosferi priželjkivat ćemo čudesno rješenje, ali rijetko u obličju zvjerke. Što ako čekajući da netko umre, umremo iznutra?
Kratkometražni igrani film Zvjerka (20 min, Hrvatska/Finska, 2015) scenaristice i redateljice Daine Oniunas-Pusić, snimljen u produkciji Slavica filma, uz koproducente Napafilms i Metar 60, uprizoruje intenzivnu međuovisnost stogodišnje Nade (Marija Kohn) i njene nešto mlađe kćeri Vere (Doris Šarić-Kukuljica). U prašnjavom stanu, zaraslom u kućnom bilju, u kojem kao da je vrijeme stalo, junakinje poput živih mrtvaca zastrašuju nas i nasmijavaju svojom prisutnošću. Vera se poigrava dominacijom, koristeći majčinu fizičku i mentalnu slabost. Scena u kojoj majci silom lakira nokte koristeći se barem polovicom duginog spektra, briljantno oslikava njihov odnos, tu čudnu sintezu privrženosti i brige s djetinjim iživljavanjem iz kojeg kipi gorčina. Vera u haljinici s plavim cvjetovima nalikuje djevojčici, koju je netko u ranom pubertetu zatočio u tijelo starice. Pretežak teret tjera je u anksioznost i protest, zbog čega postupke koje smo isprva osudili, već u sljedećoj sceni opravdavamo. Svoj unutarnji sukob rješava isključivanjem slušnog aparatića jer u off- u lakše ignorira majčino zapomaganje.
Njihovu ravnotežu iznenada narušava ulijetanje trećeg lika – šišmiša, koji se nastanjuje pod Nadinim krevetom. Započinje simbioza majke i novog ljubimca, koji simbolizira staričinu renesansu i dramatičan preokret u poziciji moći. Iracionalna veza starice i šišmiša omogućit će Nadi da ponovno hoda i govori. Prateći metamorfozu starice, nismo sigurni gledamo li ponovo rođenje čovjeka ili zvijeri. Njezinu autoritativnu i sadističku narav prigušit će povremene duhovite sekvence, poput niza vulgarizama koje nam stogodišnjakinja dobacuje iz kade. Takav infantilni prkos beskrajno iritira Veru. Kompleksni osjećaji bijesa, mržnje i ljubavi pretvorit će stan u pravo bojište na kojem se dvije starice batrgaju za prevlast.
Dramatični međuljudski odnosi definiraju njihovu vanjštinu estetikom ružnoće. Živopisna ljepota fascinantna je usprkos dubini bora i njihovim izopačenim gestama. Stupanj karikaturalnosti odvodi nas u magični realizam, kojem doprinose sjajna filmska fotografija (Arthur Mulhern) te kolorit koji smrdi na ustajalost i dekadenciju. Interijer u kojem se odvija sva radnja filma, također reflektira njihov odnos. Izolirane su od vanjskog svijeta, ali i međusobno, zbog čega prostrani kvadrati postaju tamnica. Prodorni zvukovi i precizni šumovi grade napetost blisku hororu.
Ovaj film nas istovremeno nasmijava i plaši, uznemiruje, rastužuje, ali i razgaljuje maštu. Nismo sigurni slušamo li jezivu priču prije spavanja ili smo već usnuli. Suočava nas s nama samima ilustrirajući naše mračne unutarnje sukobe poput terapeutske bajke. Na koga se dijagnoza iz naslova zapravo odnosi? Tko je zvijer? Tko je žrtva? Plaši li nas zvjerka s velikog ekrana ili to što se s njom tako lako poistovjećujemo?