Veze na daljinu mogu funkcionirati, ali imaju rok trajanja. Dođe trenutak u životu kada smo pod težinom okolnosti prisiljeni donositi teške odluke. Dođe trenutak kada moramo žrtvovati dio sebe da bismo voljeli. Međutim što ako nismo jedno za drugo? Još je bolje pitanje: što ako jesmo?
Kratki igrano-dokumentarni film Šta ako jesmo? (36 min, Hrvatska, 2016), u režiji Domagoja Matizovića Ristića i produkciji Kinematografa, prikazuje priču o jednom srpsko-hrvatskom ljubavnom paru koji se pokušava nositi s teretom 400 kilometara duge ceste i posljedicama rata. Na početku vidimo detalje. To je Zagreb, njegovi stanovnici, grafitima ukrašene zgrade, rijeka i svakodnevica običnih Hrvata. Automobil je prošao servis i krećemo put Beograda. Dugi kadrovi ceste i automobila te kamera postavljena na stražnje sjedalo stavljaju gledatelja u ulogu torbe za koju nije bilo mjesta u prtljažniku. Kroz prikaze ceste i noći provlače se naracije hrvatskog protagonista i njegove srpske ljubavi u kojima slave svoju zaljubljenost, prvi susret i osuđuju nepovoljnu društveno-političku klimu kao glavne prepreke sreći zajedničkog života. Dakle, sve što možemo vidjeti u prosječnim ljubavnim dramama koje bi ovaj par vjerojatno spomenuo kao dodatnog krivca njihove nesreće, ali nakon mukotrpnog snimanja svakog pedlja ceste do Beograda pretpostavljamo da više nije bilo rezervne baterije da se to snimi.
Šta ako jesmo?
Redatelj i scenarist Domagoj Matizović Ristić želio je dočarati napornu dužinu puta stavljajući naglasak na pripovijedanje, dok slika tek prati pejzaž i pojedinosti kojima se pokušava zagrebati u osebujnu intimu glavnog lika, inače novinara, koji cijelo vrijeme fakat brije. Njegovo povremeno pucanje pod naletom žestokih, ali duboko zakopanih emocija prekida vožnju, čime se dodatno pojačava osjećaj dugotrajnosti, jer svi čekamo da napokon stigne na odredište.
Priča o zabranjenoj ljubavi i naporima kroz koje prolaze glavni likovi nije ništa novo. Rat i teorije zavjere u kapitalističkom društvu za koje krive svoju nesreću samo su celofan u koji autor zamotava već ispričanu priču. On stiže na odredište. Par vodi ljubav i već sljedećeg jutra rastaju se uz polusimpatične izljeve ljubavi koji ostaju visjeti nad zamišljenim, tužnim pogledom kao plodom rastanka. Na kraju vidimo detalje. To je Beograd, njegovi ljudi, grafitima išarane zgrade i svakodnevica običnih Srba. Kakve li slučajnosti, svi smo isti.