Jeste li upoznati s onim osjećajem koji se javlja u vrlo specifičnim trenucima putovanja u inozemstvo, a slaže se s osjećajem balkanskog ponosa? Onaj osjećaj kada se vaš smisao za humor usko vezan uz vaše geoplitičko prijeklo pomiješa sa satirom turističkih predrasuda pa se dobije punopravna anegdota s putovanja. Redateljica Sunčica Ana Veldić napravila je, u produkciji Kinokluba Zagreb i Luksuz produkcije, metafilm o jednoj posebnijoj formi turizma i nazvala ga Festivalski turizam (15 min, Hrvatska, 2016)
Legitimnost stvaranja filma o filmu tj. filma o odlasku na posebnu projekciju svoga filma u Londonu , proizlazi iz svježine Veldićinog pogleda na situaciju pošto je po vokaciji zapravo veterinarka te stoga nema problema s kometiranjem prikrivenih apsurda kroz svoj redateljski potpis. Kamera je gotovo uvijek u njezinoj ruci, često usmjerena i na nju samu. Naracija, dijalozi i situacije spontani su kao što bi i sama dokumentarna vrsta trebala nalagati. Poput situacije u kojoj snima djevojku čija je fizionomija u opreci s golemom porukom na zidu na koji je naslonjena. One situacije koje ljudi obično memoriraju kao šaljive slučajnosti, redateljica memorira kroz film. U tome leži prirodnost reakcija i emocija.
Festivalski turizam
U svojim turističkim vrludanjima ne boji se zaviriti i tamo gdje ne smije, ostaviti neprimjereni komentar, stvoriti neugodnu situaciju neugodnim pitanjima. Neugodna pitanja su uglavnom iz kategorije koja uzrokuje susramlje kod gledatelja, ali na najšarmantniji mogući način. Pri tome joj pomaže i montaža kroz koju Sunčica najviše ističe svoju viziju.
Vizija filma i nije toliko slojevita ili transcedentalna da bi se o samom djelu moglo govoriti s velikom važnosti. Film ima svoju kvalitetu, međutim ideja i poruka nisu dovoljno jasne i snažne da zadrže svoj glas ili da to bude glas koji se mora čuti. Festivalski turizam je filmski turist u filmskoj umjetnosti; spontan, nespretan, sam svoj protagonist, opservativan i izgubljen, bitan i nebitan, komedija situacije.