Ne računajući nekoliko godina odsutnosti, mogao bih reći da sam jako dugo dio procesa koji se službeno zove Škola medijske kulture. Prije nego što je dobila ime našeg dragog Ante Peterlića.
Ovisno o raspoloženju mogao bih reći da sam možda i predugo dio toga procesa. Da je krajnje vrijeme za uvođenje novih ljudi, koji će s novom energijom pristupati polaznicima koji dolaze s drugačijim početnim impulsom i zanimanjem. Uza sve moje grintanje još uvijek sam tu negdje. Nadam se ne iz navike. Zajedno sa školskom suputnicom i cijenjenom kolegicom Ivanom Fumić otkrivam nove ljude koje povezuje znatiželja prema filmu.
Uza sve te godine bivanja na Školi nikad nisam imao izraženiju potrebu za analizom svojih, odnosno naših godina provedenih u radionici. Naravno da s bliskim kolegama i kolegicama redovito pričam o Školi, izražavamo svoja nezadovoljstva ili dogovaramo buduće aktivnosti, no nikada nisam tom dugogodišnjem radu pristupio analitički. Možda sam ili smo trebali no to se, eto, nije dogodilo. Barem ne na višoj razini, koja podrazumijeva pregled stanja stvari nakon višegodišnje prisutnosti. Svaka analiza može dati rezultate koji će pomoći u daljnjem radu, no smatram da izostavljanje velike analize nije posljedica lijenosti ili bijeg od suočavanja s mogućim problemima, već je odraz našeg početnog stajališta o radionici kao mjestu rada, a ne priče, mjestu rješavanja konkretnih zadataka u kojima se poštuju apstraktne misli, najviše one koje su proizvod rada na zadanim vježbama, a ne dokolice. I dokolica neosporno može biti ugodna. Naši polaznici nisu lišeni predaha, ali kad ulaze u našu radionicu, moraju znati da ih očekuje rad.
Prvo bih napomenuo sljedeće: ne smatram se mentorom. Sama riječ mentor čini se prenaglašenom. Voditelj ili suputnik u igri je primjerenije. Netko čija se uloga ne svodi samo na davanje zadataka i nadgledanje izvršenja, već onaj tko zajedno s polaznicima pokušava komunicirati o filmu.
Radionica Slavena Zečevića
O broju polaznika mogu govoriti bez konkretnih podataka, o dojmu koji je svima vidljiv. Nekada je bilo više polaznika, danas ih je puno manje. Razloga za to može biti dosta. Financijski, zamor, nevidljivost, odnos obrazovnoga sustava prema medijskom obrazovanju... ili svi skupa nešto krivo radimo. No brojke me nikad nisu privlačile. Uostalom, manji broj polaznika znači bolje uvjete za one koji su ondje, tako da Škola vjerojatno gubi na utjecaju, no polaznici imaju više prostora za predani rad.
Rad je ujedno dobar pristup u deromantiziranju (nadam se da je ovo riječ) filma, odnosno rada na filmu. Vjerujem da se Ivana slaže sa mnom. Film ili bilo koja druga djelatnost je ponajprije rad, a učinci toga rada su nešto sasvim drugo. Volio bih da polaznici to nose sa sobom nakon Škole.
Drugo. Radionica djeluje po principu zadanih vježbi u kojima svaki polaznik sam ili u grupi od istog početnog radnog materijala stvara vježbu prema svom, nazovimo to tako, autorskom stavu ili ideji. U tom stvaranju vježbi ne možemo zaobići subjektivnost. Ne možemo zaobići sve ono svoje što unosimo u gotovo djelo. Jedno je raditi samostalno, a sasvim drugo unutar grupe. Stoga potičemo polaznike da razmišljaju o tim odnosima gdje se različite ideje i mišljenja povezuju u ostvarivanju jednoga djela. Potičemo ih. Ne treba to nazivati učenjem. Uče se sami u odnosu prema različitim idejama drugih polaznika.
Moram priznati da sve manje gledam program Škole. Vjerojatno zato što je program razumljivo usmjeren na teoretska predavanja i najavu večernjih projekcija. Put do naših vježbi također uključuje pripremu, no ne vidim još potrebu za najavom onoga što polaznike očekuje. Naš radionički dio je nešto drugo, ima drugačiji ritam, drugačiji sustav rada i stoga je jedini program kojem poklanjam pozornost onaj naše radionice ili naših kolega.
Prednost Škole medijske kulture Dr. Ante Petrelić?
To što još uvijek postoji. Što je još uvijek u prigodi ispravljati svoje slabije strane i isticati ono dobro što je ostvarila i ostvaruje, osobito u obrazovanju onih koji medijsku kulturu promiču u osnovnim i srednjim školama.
Pozdrav svima.