"Andaluzijski pas izražava svakodnevne osjećaje koje mnogi od nas, tipičnih garđana modernih društava, dijelimo, jedan opći osjećaj frustracije i bespomoćnosti. Iako živimo u uređenom i funkcionalnom društvu mi se na neki neugodan način osjećamo ontološki zapostavljeni i čini nam se da zapravo nemamo stvarnu kontrolu nad našim životima. To je osjećaj uplašenosti i nelagode koji najčešće nije izražen u slici i riječi, već gluho tutnji u nama."
Peter Glas: Den andalusiska hunden, En bok om en film (Andaluzijski pas. Knjiga o jednom filmu), Lund, 2007.
Kratki film Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja Andaluzijski pas (Un Chien Andalou) svoju je gromoglasnu premijeru imao 1929. Bio je to događaj koji mnogi vide kao jedan od uopće najvažnijih u historiji pokretnih slika, dok se sam film smatra jednim od najutjecajnijih filmskih djela, takvim koje je definitivno skrenulo pozornost na širole mogućnosti filmskog jezika da otkrije i istraži neku drukčiju stvarnost, onu koja se nalazi u najdubljim i najskrivenijim prostorima čovjekova univerzuma.
Nadrealizam i smjer koji mu je prethodio, dada, bili su prvi intelektualni i umjetnički pokreti u historiji koji su prihvatili film kao umjetnost apsolutno ravnopravnu svima ostalima. Avangardni filmski autori iz 1920-ih, primjerice Man Ray, odbacivali su pravila poput shot-countershot (plan-kontraplan) snimanja, kontinuiteta vremena i prostora, pripovjedačke perspektive nevidljivog i neutralnog svjedoka i slično. Oni su naprotiv personificirali filmskoga pripovjedača i svoje filmove koncipirali kao voajerističke slike, inzistirajući na tome da je ono što gledatelj vidi subjektivni doživljaj. U skladu s takvim konceptom avangardisti su obogatili filmsku estetiku novim izražajnim elementima poput fragmentirane slike ili ritmičke (asocijativne) montaže, što će sve poslije biti primijenjeno u studijski produciranom igranome, dokumentarnome i animiranome filmu. S uporištem upravo u avangardnome filmu, ovo predavanje u svom prvome dijelu ima za cilj prezentirati neke od temeljnih histirijskih, estetskih, žanrovskih i produkcijskih pretpostavki za nastanak nadrealističkoga filma.
Andaluzijski pas, Luis Buňuel, Salvador Dali, 1929.
U drugome dijelu predavanja diskutira se o nekima od najvažnijih estetskih i formalnih načela koja definiraju pojam nadrealistički film te se ističu njegova dva centralna smjera, narativni i plastički, oba s ishodištem u Andaluzijskom psu.
Kao primjer narativnoga nadrealizma analizira se rad Luisa Buñuela, prvaka toga filmskoga smjera koji je 1930-ih u estetskom ratu između nadrealnoga i idealnoga bio najistaknutiji zastupnik ovoga prvoga među filmskim stvaraocima. U analizi Buñuelova djela se osobito naglašava pripovjedna funkcija tri elementa: ljubavi, humora i sna. Kao primjer plastičkog nadrealizma predavanje će uzeti srednjoeuropsku stop-motion animaciju s filmovima Waleriana Borowczyka i Jana Švankmajera kao reprezentativnima osobito u dijelu u kojem se koriste različiti tipovi metamorfoze kao glavnog sredstva za kreiranje nadrealističke morfologije.
U trećem, zaključnome dijelu predavanje predstavlja produbljenu analizu djela velikog talijanskog sineasta Federica Fellinija s posebnim naglaskom na elementima nadrealizma u nekima od njegovih najvažnijih djela.
Polaznicima se pruža mogućnost da na sličan način analiziraju jedan moderni nadrealistički film, Sveti motori (Holy Motors, 2012) Leosa Caraxa.