Ljeto 2014. Drugo zaredom u kojem sam se vratio iz Zagreba konobariti preko sezone u resort hotelu u Splitu. Ovaj put sam odlučio živjeti u stanu moje majke na Sućidru, jer sam svoju garsonijeru u Solinu iznajmljivao kako bih još više uštedio za novo izdanje jesen/zima/proljeće u metropoli. Svakodnevni konobarski rad ubija volju za pisanjem, ali nešto je u meni stalno bujalo. Zapravo, film mi je bio jedini izlaz da ne mislim o svojoj frustrirajućoj i zamršenoj situaciji na ljubavnom i na egzistencijalnom planu. Uglavnom, čak i za starog mazohista poput mene, to je bilo jako loše ljeto, jedno od najgorih uopće. Ali da ne lažem, bilo je i sjajnih dana. Jako malo, toliko da ih gotovo pamtim i po datumu. Bila mi je to peta sezona kao konobaru i već sam bio jako zasićen svime što taj posao nudi.
Zapravo, u tom trenutku bio sam osokoljen time što je moj prethodni kratki film Vrag u gospođici Jones (2014) upao na festival u Brestu. Taj mail o uvrštenju filma koji sam dobio krajem srpnja, dao mi je neku motivaciju da pomislim da to što radim možda ima nekog smisla i da možda nije bilo uzalud kad sam ostavio sve u Splitu i 2013. se otisnuo u Zagreb s idejom rada na filmu.
Proganjale su me klasične sumnje: ima li to sve skupa smisla i što ja zapravo radim, zašto se tu mučim i konobarim da bih u Zagrebu snimao jedan, dva kratka filma godišnje, zašto ne nađem neki normalan posao, imam svoju sigurnost, stabilna primanja, stabilnu vezu i sl. luksuze koje čovjek nekad poželi.
Minjonja njanjonja
I dalo mi je volju da preživim to splitsko radno ljeto. Igor Jelinović je uvijek bio tu s pozitivnim SMS-ovima kad bih me hvatale moje učestale krize i promišljanja o smislu života. Jednostavno me uvijek motivirao za dalje – bio je moj dobri duh.
Osim toga, to ljeto nam je i HAVC odobrio 60 000 kn za Snijeg u Splitu (2013) kao već snimljeni film, pa sam pomislio: OK, pa i država nas je prepoznala s nešto siće, ajde, nismo za baciti. Igor mi je već prije rekao da će prijaviti film, ali sam skroz zaboravio na to. To je bilo malo čudo, novo u nizu s tim filmićem, jer od njega nismo očekivali baš ništa, a to je uvijek najbolje.
Svom otkriću režije i glume dugujem i obranu diplome na splitskoj Ekonomiji nakon jedanaest dugih godina. Godinama sam vukao zadnji preostali ispit i obranu diplomskog rada. Kad sam upisao fakultet, ni Sanader još nije došao na vlast. To je bila dugogodišnja rak rana koja me mučila i zbog koje sam gotovo cijelo desetljeće sanjao isti san, tj. noćnu moru koja se repetitivno ukazivala: san o tome kako padam treći razred srednje škole. Uvijek isto i uvijek bljutavi osjećaj ujutro nakon toga sna. Napokon je i to prestalo s diplomom.
Kad radite u Splitu ljeti, imate osjećaj da su svi oko vas u raju, dok vi samo želite popiti dva Paulanera nakon posla i otići spavati. Kad se nađete s nekim navečer, taj obvezno želi prošetati Matejuškom i po centru, a vi samo želite sjediti i odmarati, jer ste na poslu odšetali bar deset-petnaest kilometara. Ako se želite opiti nakon posla koji završi oko jedan iza ponoći, kad dođete u grad obvezno naručujte duple žestice svakih pet minuta – inače ćete završiti trijezni i još umorniji. Svi su na nekom godišnjem, uživaju, a ti znaš da te sutra čeka puna terasa Švaba i pet tona bešteka za ispolirati. A sam resort hotel sa svojim zaposlenicima i događajima na dnevnoj razini je film koji ću jednoga dana sigurno ekranizirati. Tako da su mi noći nakon posla najčešće prolazile za kućnim stolom, uz pivo i moju neponovljivu sestru, u našim beskrajnim analizama ljudi i života, uz glazbu s lošeg zvučnika spojenog na laptop.
Split je proživljavao svoj labuđi pjev, jer je nakon tranzitnog grada opet postao odredište, pa sam s jedne strane bio zahvalan za to što mogu od nečega zarađivati za to što gosti hrle u grad i u hotel gdje sam radio. S druge strane sam se često prisjećao svojih srednjoškolskih dana, kad se sve zatvaralo u ponoć.
Na snimanju Minjonje njanjonje
Nisam u tom trenutku očekivao da će Vrag upasti na tako jak festival, jer sam ga već pogledao desetak puta i, naravno, smatrao sam da je to kompletno sranje i ozbiljno sumnjao u svoj režijski talent. Žalio sam što nisam bio strpljiviji i možda našao profesionalnog glumca za ulogu djeda, što nisam to bolje raskadrirao i sl., kleo se da više nikad neću snimati za nula kuna i da ću odsad bolje planirati. Raspoloženje su mi dotad jedino dizale dobre recenzije za glumačke nastupe u Igorovim filmovima Dan Marjana (2014) i Snijeg u Splitu. Vidio sam po reakcijama znanih i neznanih ljudi da su zadovoljni mojom glumom, shvatio sam da činim nešto dobro u tom pogledu. Jednostavno, neke reakcije ljudi ne mogu odglumiti, znam to po sebi - kad daješ nekom iskren kompliment, to je skroz drukčije od diplomatskih izjava ili rezerviranog komentara. U Vragu u gospođici Jones glavnu ulogu ima moj nećak Andrija Nazlić koji je sa svojih nepunih četrnaest godina debitirao s odraslim ansamblom u predstavi Mali princ GKM-a u Splitu i koji je posebna priča sam za sebe.
U stanu od pedesetak kvadrata su, uz mene i Andriju, boravili njegov mlađi brat Marko, njihova sestra Jagoda, moja sestra Marina, moja majka Dragica i omiljeni član – crna labradorica Nala. Kako smo svi u toj zajednici malo na svoju ruku i nedužno pseto je podsvjesnim mehanizmima preuzelo naše obrasce ponašanja. Tako je i Nala stalno varirala od hiperaktivnih, histeričnih trenutaka do stanja melankolične anksioznosti i dubokog spokoja itd. Ali ja sam je obožavao, uostalom, kao i svi ukućani. Labradori imaju tu nevjerojatnu karakternu crtu - ni trunka agresivnosti, uz stalno, ponekad naporno, iskazivanje bezuvjetne odanosti.
Svi smo ipak našli neki svoj kutak, a pomogla su i dva laptopa, jedan i-phone i wi-fi. Godilo mi je što nisam sam u stanu. Više manje jedina konstanta na dnevnoj bazi bile su stalne svađe između Marka i Andrije u koje se uključivala i Nala. Marko i Andrija uživali su u svakom trenutku svojih svađa, u svakoj psovci i mučenju, jer su imali publiku. Mene, njihovu sestru, ili moju majku, ili svoju majku – uvijek je tu netko bio za njih, da ih osluškuje u daljini. Ne znam što me više nasmijavalo i izluđivalo - Andrijini monolozi u kojima psihoanalizira mlađeg brata i nalazi opravdanja za svoja sadistička mučenja ili Markovo besramno uživanje u ulozi žrtve i nevjerojatni ispadi bijesa, a bilo je i ozbiljnih razmjena udaraca. U kombinaciji s Nalom, proizvodili su enormnu količinu buke. Kako sam radio u večernjim smjenama u hotelu, a oni su većinu ljeta bili osuđeni provoditi u stanu, tako sam se uvijek budio uz Markove uzvike, Andrijine prijetnje i Nalino režanje. Često sam ih razdvajao, prijetio, potkupljivao, direktno intervenirao. Pokušavao sam sve i svašta kako bih stao na kraj tom ludilu - i asertivnim pristupom i dramatičnim monolozima - ali nije bilo pomoći. Majka im je po cijeli dan radila, baba išla na živce s kritikama, a sestra još i više zato što je već imala izgrađeni društveni život kao srednjoškolka.
Njih dvojica su samo htjeli pažnju, ali (sado-mazo) odnos koji su kreirali počeo je premašivati prvotne namjere i pretvorio se u smisao njihovog života. U trokutu s Nalom izvodili su predstave koje samo dječji mozak može smisliti, jer je u dječjem svijetu sve dopušteno. Promatrao sam ih i upijao sve izraze, sav sleng, sve maštovite psovke i uvrede. Nisu se libili uključiti i mene kad bih im krenuo spuštati. Nekad bi i stali, kad bi vidjeli da je vrag odnio šalu. Kad ste nasamo s nekim od njih, onda su divni, zabavni, vrckavi. Nemate osjećaj da je pored vas dijete, nego mali čovjek. Idealni su kad su razdvojeni.
Bilo je dana kad sam bio na rubu toga da se zbog njih odselim. Nisam mogao više to slušati. U jednom trenutku sam shvatio – jebote, to je film. To je film! Ja to moram snimati, ja njih moram snimati. Znao sam da je to samo prolazna faza u njihovom odnosu i da mi vrijeme istječe kao pješčani sat. Također, znao sam da u onome što želim snimiti, ne bi mogao glumiti nitko drugi osim njih dvojice. U kombinaciji s Nalom, taj film može biti baš svakakav, ali nikako dosadan. Ideja je ostala u glavi, a ja sam se vratio svojim obvezama u hotelu i svojim demonima i avetima prošlosti koji ljeti znaju bit opaki u toj idiličnoj mediteranskoj atmosferi najlipšeg grada na svitu.
Na snimanju Minjonje njanjonje
Zapravo, već sam napisao jedan dugometražni tritment koji sam odlučio poslati na ZFF-ovu radionicu Moj prvi scenarij. Posljednji dan prijava na radionicu Palunko na istom festivalu, nazvao me Uroš Živanović, voditelj radionice, da nešto napišem i pošaljem. U dva sata, taman prije posla, sklepao sam sinopsis i poslao, misleći da neće proći. Inače, prije bih svaki svoj sinopsis odmah slao Igoru na recenziju, ali ovaj nisam. Jednostavno sam mislio da je loš. Nakon Uroševog poziva kojim me obavijesto da je sinopsis prošao na Palunkovu radionicu, ali i Igorove odlične reakcije, shvatio sam da bi to moglo biti nešto dobro.
Dramaturški poticaj mentorice koju sam dobio na Palunku, Jelene Paljan, bio je presudan. U mojoj prvoj verziji, stariji brat je trebao biti zlostavljač male djevojčice, a Jelena Paljan je odlučila prebaciti težište na mlađeg brata Marka. U početku sam dvojio, jer sam znao njegova glumačka ograničenja za tu scenu, ali na kraju je ispalo dobro i nekako smo izvukli film. Oko samog scenarija dosta mi je pomogao i Uroš sa svojim savjetima, kao i ekipa iz Palunkovog kluba.
A kad je scenarij pobijedio na Palunku, tad su, naravno, počeli i prvi pravi problemi. Film je trebalo snimiti odmah, a ne slati ga na HAVC i čekati rezultate. Trebalo je braću uhvatiti odmah, jer je netko mogao mutirati, narasti dvadeset centimetara u tri mjeseca, ne znam, a Nala je još uvijek bila pas-beba koja je odrastala skupa s njima i kao takva sposobna za režiranje unutar scene s njih dvojicom. U mojoj obitelji su uvijek neke promjene, još od razvoda mojih roditelja 1989. situacija se nikad do kraja nije stabilizirala. Znao sam da mi istječe vrijeme i da je pitanje trenutka kad će se nešto, ili sve, promijeniti. Netko će se odseliti, otići, razboliti se. Nešto uvijek bude. I bio sam u pravu, ali o tome kasnije.
Sam naziv filma dolazi od već legendarne poštapalice moje pokojne bake Tonke. Ona je kao i ja, bila djevica u horoskopu, i bila je nevjerojatan spoj kontradiktornosti. Iako je Drugi svjetski rat provela s partizanima, redovno je glasala za HČSP, u govoru i ponašanju glumila je aristokratkinju i Splićanku koja koristi fine talijanske izraze, ali je u isto vrijeme, na tjednoj bazi, švercala robu iz Trsta. Nije se voljela tuširati, nego namakati se mlakom vodom. Imala je čir na želucu, a obožavala je gorku kavu, cigarete i maslac od kikirikija. Uglavnom, za sve nevolje koje bi nas snašle, ona bi samo izjavila: „A minjonja njanjonja“ i pogladila nas po glavi. I kad sam je tražio novac, i kad sam imao upalu bubrega, i kad bih se derao na nju, uvijek je bilo: „A njinjonjić babin“. Poslije se ta poštapalica prenijela s generacije na generaciju kao ironično iskazivanje empatije, pa joj ni Andrija ni Marko nisu odoljeli. Izraz minjonja njanjonja je zapravo stup babine bezuvjetne ljubavi i pažnje kojoj je obasipala mene i sestru, ali i sinonim za sve nedaće i konflikte unutar naše obitelji, kojih je bilo podosta.
Prije samog snimanja nisam htio opteretiti Marka i Andriju s previše proba, u dogovoru s Igorom koji je nadzirao svaku scenarističku i redateljsku odluku. Održali smo ih nekoliko u našem stanu i jednu generalnu na mjestu snimanja, ali znao sam da će samo snimanje biti jedna velika i duga proba.
Najviše pamtim Andrijinu reakciju dok je čitao scenarij i scenu u kojoj simulira snošaj s Nalom: „Ti si bolestan, nema šanse da ti ovo glumim.“ „Al' Andrija, pa to stalno radiš!“ „Ma kad? Ti si luđak!“
Ipak, obojici im je sama ideja bila uzbudljiva, jer je i Marko bio na snimanju Vraga u gospođici Jones zajedno s Andrijom, te su se sjetili šušura i pažnje koju su dobivali. Osim toga, stalno sam osjećao da su genijalni i da imaju glumački instinkt i da samo treba upaliti kameru. I umalo je bilo baš tako kako sam zamislio. Umalo. :-)
Na samom snimanju je vladao potpuni kaos s Markom, Andrijom i Nalom. Špica je bila kad se Nala olakšala u novom stanu mog prijatelja Jure Debaka i njegove žene Dominke na Mertojaku, bez kojih tog filma također ne bi bilo. Kako se Igor prvi dan snimanja razbolio, ostao sam sasvim sam da se hrvam s Markom i Andrijom. S Igorom sam ranije napisao knjigu snimanja, ali kad smo došli na mjesto snimanja, znao sam da od toga neće biti ništa. Marko i Andrija su se glumački gubili, mislili su na sve osim na glumu, jednostavno ih je povukla atmosfera na setu. Duboko u sebi sam računao na to, bez obzira na to što sam ih pripremao i motivirao danima prije snimanja. Shvatio sam da sam u Amazoni i da je ovo igra preživljavanja.
Na snimanju Minjonje njanjonje
Snimatelju Marku Jerbiću sam samo rekao: „Hvataj sve što uspiješ“' i koncentrirao se na njih dvojicu i psa. Mislim da bi samo za praćenje njih troje trebalo desetak ljudi, a ne jedan.
To je draž kad radiš no budget filmove: pet minuta prije početka snimanja scene s glumcima uvježbavaš dijalog, namještaš scenografiju i pratiš skript. Ovdje sam također opet bio i šofer, i catering i sve ostalo. Osamdeset posto vremena na snimanju sam proveo baveći se produkcijom, a ostatak režijom filma.
Ta suluda želja: moram snimiti film je pogonsko gorivo, ali katkad i put u režijsku propast. Osim toga, naravno da sam pogriješio što nisam doveo nekoga da se bavi izvršnom produkcijom. Nikad više ne bih to učinio, i očito nisam naučio lekciju s Vragom u gospođici Jones. Ili sam jednostavno htio uživati u tom adrenalinu.
Kako smo snimali u formatu row koji ne omogućuje izravno gledanje snimljenog materijala na zaslonu fotoaparata, uopće nisam znao što smo sve snimili i je li ispalo OK. I ton nas je zezao. Marko i Andrija su mi, u razdobljima dok se nisu međusobno tukli, prijetili otkazivanjem suradnje. Jedan od asistenata snimatelja odlučio je hvatati zrake sunca na balkonu i sabotirati snimanje. Anarhija. Ili popularnije - splitsko stanje uma. Svi smo bili na rubu živaca, prijetilo je i otkazivanje snimanja, ali nekako smo prebrodili. Ni danas ne znam kako, ali nastavili smo.
Drugi dan je stigao Igor. Bilo mi je malo lakše paziti na djecu te se zajedno s njim i Jerbićem konzultirati oko režijskih odluka. Natjerati Marka i Andriju da se koncentriraju na glumu, paze na sve replike i usput ubaciti Nalu u funkcionalni kadar i dalje je bila nemoguća misija, ali nekako smo uspijevali. Bez milosti sam ih gurao dalje kad su padali od umora. Marko je u svakom kadru, u svakom ponavljanju barem jedanput morao pogledati prema kameri. Jednostavno je bilo jače od njega.
Nismo bili zadovoljni posljednjom scenom. Jednostavno, Markovo stavljanje prsta u usta male Nole nije bilo dovoljno snažno i upečatljivo. Nakon svih događanja u filmu, izgledalo je mlako i time nismo nismo ništa dobili. Nadosnimili smo je naknadno i ispalo je dobro. Iako ni to nije prošlo jednostavno, jer je naša prekrasna mlada gumica Nola Milaković bila na antibioticima i trebala su dobra dva sata da je nagovorimo na snimanje.
Također, nedostajala nam je uvodna scena, koja će odmah definirati bratski odnos, ali i unijeti malo atmosfere. Za to nam je odlično poslužio stan mog oca na Spinutu. Pogled na centar Splita s južne i na Kineski zid sa sjeverne strane - neprocijenjivo. Ta splitska arhitektura iz šezdesetih i sedamdesetih sjajna je za kameru, što se da lako primjetiti i u Balavici (2013) Igora Mirkovića i Tlu pod nogama (2014) Sonje Tarokić. Rekao sam: „'Ajmo na balkon“. Igor je predložio zajedničko pljucanje i ispalo je odlično kad su se Marko i Andrija sasvim neplanski usinkronizirali kao što to samo braća znaju.
O postprodukciji ne bih. Bilo je još teže nego na snimanju. I za još više kartica teksta od ovoga dosad. Za tih desetak minuta svi su više puta pojeli govno. Od mene, Igora, Uroša, moje sestre Marine i majke Dragice, pa do Nolinih roditelja i bake Melinde. Svima sam im beskrajno zahvalan što su istrpjeli suradnju sa mnom. Također, u ono malo vremena što sam ga uspio uhvatiti, montažer Jan Klemsche je obavio odličan posao, jer su svi materijali bili snimani na divlje i bilo je jako komplicirano uzeti najbolje iz svake repeticije, a finalnu točku je dao Martin Semenčić obradom zvuka. Nije bez razloga dobio dvije Zlatne arene za svoj rad. Taj zvuk je bio katastrofalan, a ovaj je to napravio kao da je sve bilo snimljeno kako treba. Ipak, najviše moram istaknuti sedamnaestogodišnjeg Karla Voriha, asistenta u montaži i obradi zvuka, koji je ubrzao sav taj postprodukcijski proces.
Zbog produkcijskih razloga nismo mogli nadosnimiti scenu kad baka dolazi s Nolom na vrata koju smo snimili unutar pola sata, što se i vidi – to bih jedino mijenjao. I možda još nadodao Andriju u off-u kako nagovara Nalu da obavi veliku nuždu. No to su sve lekcije.
Ipak, drago mi je da smo dovršili priču. Otpočetka sam osjećao da bi film mogao ispasti zanimljiv. Drago mi je kad se nekom svidi film, s obzirom na samu temu. Ponekad dobiješ kompliment od ljudi od kojih ga baš i ne očekuješ. To je lijepo. Ipak, možda je vrijeme da snimim jednu suptilnu romatničnu komediju s punoljetnim, školovanim glumcima ili neku postratnu drametinu. :-)
Ali najzadovoljniji sam time što smo uspjeli zabilježiti trenutak u odrastanju ova dva mala genijalca i pretvoriti to u protočan igrani filmić. Dobro, moju verziju njihovog trenutka u odrastanju. I to u zadnji tren. Jer Andrija je mutirao, Marko je gotovo prerastao Andriju, sestra se odselila zajedno s djecom u podstanarstvo, a Nala je udomljena kod nekih ljudi u Dugopolju.
Iako me Andrija i Marko još naganjaju za honorare koje sam im obećao. Nadam se da ću im ih isplatiti – zaslužili su.