Naslov bi dao naslutiti Michaela Hanekea, tematika Woodyja Allena, no riječ je o novoj filmskoj poslanici koju nam upućuje Gaspar Noé. Ostavši vjeran svojoj fiksaciji na erotiku i psihodeliju koju smo imali prilike vidjeti u njegovim dosadašnjim uratcima, Ljubavlju nas uspijeva zadiviti, zadovoljiti i zamoriti istovremeno. Zadivljeni jednostavnošću kojom se spolovila klate na platnu, zadovoljeni činjenicom da sjedimo u fotelji kino dvorane, zamoreni pričom koja se pokušava izvrpoljiti između plahti dvoje ljubavnika. Noé svojom poslanicom sveopćem pučanstvu želi objelodaniti svoje iskrene namjere, no očito i svoj neuspjeh prilikom njihova posredovanja. One se, naime, zamućuju u vrtlogu sperme koja iz spolovila glavnog lika štrca prema našim optičkim pomagalima za praćenje ove megalomanske melodrame i u njoj sadržanih ejakulata u svim njihovim trima dimenzijama.
Ljubav (Love)
Murphy (Karl Glusman) i Electra (Aomi Muyock), glavni likovi indikativnih imena, u pravoj noéovskoj maniri proživljavaju svoju atemporalnu ljubavnu zavrzlamu, vrludajući od njezina početka do konca i natrag. Na tome ih putu promatramo kako jedno drugome, u nadi spašavanja onoga što se još spasiti dade, postavljaju sve veće seksualne izazove, u žudnji da će zadovoljavajući inat drugoga uspjeti povratiti međusobne osjećaje. Ovoga to puta čine na engleskome jeziku, unatoč činjenici što je radnja smještena na bulevare francuske prijestolnice, a ljubavni klinč europske boemke i američkoga dotepenca prvi je pothvat takve vrste u Noéovu opusu. Pariz postaje poprištem ispreplitanja inter i meta filma, Noéovih dosadašnjih uradaka i citata iz drugih ostvarenja sedme umjetnosti, u kojemu nema intelektualizma, već su svi dijalozi prizemni, gotovo i vulgarni. Ostavivši snošaj i golotinju po strani, ostaje nam krhka fabula sazdana od klišeja. Murphy i Electra, svako zatečeno svojim životom, tuguju za prošlim vremenom koje se, barem što se filmskog vremena tiče, vraća, uvijek iznova konfrontirajući sadašnju obamrlost s minulim uzbuđenjima. A gledatelj ostaje rezigniran nad datošću što, unatoč mlakoj glumi i tromoj priči protkanoj pornografijom, Noé želi prodati svoju konformnost kao inovaciju, pri čemu je marketinška kampanja daleko zaslužnija za čuvenost filma od njegove kakvoće.
Golem doprinos erotskoj kinematografiji – neosporno, jedan od Noéovih boljih uradaka – nipošto. Iako su scene seksa realne, dojam koji film ostavlja za sobom to svakako nije. Da mu je prvijenac, oprostili bismo mu, a i Monica Bellucci ovaj je put bila zauzeta drugim projektima. Ustavši iz fotelje kino dvorane, gledatelj ostaje zatečen činjenicom što je dva sata gledao dobru namjeru s lošom realizacijom. Noéova poslanica izgubila se u nekoj od triju dimenzija priče koja obiluje erotikom i vapi za emocijama, a poslije njezine konzumacije ostaje neka postkoitalna želja za cigaretom, tijekom izgaranja koje se pitamo želi li to Murphy jebati Electru ili Noé nas.