Bogato naslijeđe kolege i prijatelja poslužilo je negdašnjem laureatu Pulskog filmskog festivala - Pismo ćaći, 2012., nagrađeno je Velikom zlatnom arenom za najbolji film - redatelju Damiru Čučiću da ponovljenim uplivom u dugi metar umanji vrijednost zanimljivo osmišljenih produkcijskih rješenja u realiziranju eksperimentalnog filma.
Filmska rekonstrukcija rakijaškog dnevnika,lika i djela Maria Habera, pasioniranog proizvođača rakije i profesionalnog tonskog snimatelja, arhivska je tonska građa obogaćena izvrsnom fotografijom Borisa Poljaka, sa snimcima detalja, blizih i krupnih planova igranog karaktera u autentičnim prostorima. Okosnica priče je Haberov dnevnik proizvodnje i ispijanja rakije, realizirana kroz film esej, s preciznom pravocrtnom vremenskom linijom tijekom petnaestak godina.
Rakijaški dnevnik, D. Čučić
Strukturu filma čine ritmička izmjena kadrova fotografija iz Haberovog djetinjstva, rekonstruirani sastanci njegova rakijaškog društva u njegovu podrumu i trenuci kontemplacije i pečenja rakije u međuvremenu između susreta. O kakvoj se atmosferi i osobnostima radi, Čučić učinkovito demonstrira izmjeničnom ritmizacijom kadrova i tonskom gradacijom slike, često bogatom, no ne pretrpanom vizualnim efektima.
Sve bi bilo u redu da pri tome kroz jednoličan tempo ne postane zamoran opisujući ista stanja gotovo cijeli osamdesetminutni film. U nezahvalnoj poziciji kao redatelj i montažer, pa i Haberov kućni prijatelj, Čučić kao da zaboravlja kratiti vrijeme, dodatno pretrpavajući igrano-dokumentarnu formu prevelikim brojem kadrova koji strše u maniri stop animacije. Uz to, iako film atmosfere, u kojem jednu od glavnih uloga igraju Haberove zvučne kulise snimljene tijekom pečenja rakije, dramaturgiju filma postavljaju i originalne glazbene kompozicije Gorana Štrpca koje katkada pridodaju osjećaju još sporijeg prolaska vremena, a koje je bilo moguće skratiti ili u cijeloj dužini mjestimice kvalitetnije iskoristiti.
Hommage rakijašu prijatelju i tonskom snimatelju, tako je stvorio dojam inzistiranja na eksperimentalnoj formi s velikim E, u kojoj nažalost pored legitimnih postupaka eksperimentalne naracije i transrodne manipulacije, eksperimentalnom dojmu u konačnici najviše doprinosi minutaža kojom je omeđen ovaj umalo uspio, no predugačak film.
---
Veliki žiri DHF-a (redatelj Mladen Đorđević, producentica Vanja Jambrović, filmski kritičar Dragan Jurak) dodijelio je Borisu Poljaku nagradu za najbolju kameru.
---
Tekst je napisan u sklopu radionice filmske kritike održane u okviru 24. DHF, pod mentorskim vodstvom Višnje Vukašinović.