Zapisali smo oproštajne riječi s komemoracije Tomislavu Radiću održane 13. ožujka 2015. u zagrebačkom kinu Tuškanac.
Dragi Žiro,
gledala sam film. Jako sam se smijala i jako sam uživala. Onda je došao moj Josip i pitao me čemu se smijem. Pa gledam Žirin film i baš je smiješan! I ja ga gledam, a meni je tužan. Zašto ti je tužan? Tužna mi je situacija. Kako misliš, situacija? Meni je tužna situacija. Pa to je film. Nema veze, kaže Josip, kao da nije.
Kako se to postiže, Žiro? Kako se postiže taj precizan put u istinu, put u točnu dramaturgiju, put u savršenu emociju, put u film koji se čini da je život? Kako se postiže tužni smijeh i smiješna tuga u istom času? Kako se postiže ta gusta atmosfera situacije, taj jedini mogući mizanscen, ta senzacionalna gluma vaših svih glumaca koja se čini improvizacijom?
Kako se postiže ta čvrsta disciplina, taj bespogovorni redateljski autoritet? Kako se postiže pristajanje glumaca na vaše zahtjevne upute za koje smo na kraju uvjereni da smo ih sami sebi uputili?
Kako smo samo ushićeno letjeli po vašim kadrovima! Kako smo točno znali što treba igrati, kako smo bili sigurni u svoje interpretacije.
Vaša je svaka sugestija otvarala beskrajne horizonte inspiracije. Vaš je smijeh odobravanja nakon snimljenog kadra u glumcu budio sigurnost u talent, u sposobnost, u kreaciju.
Što je Iva snimila 23. listopada 2003., 2005.
Rad s vama bio je čisti užitak. Rad s vama bio je čista relaksacija. Vi ste nepodnošljivo, nevjerojatno, nestvarno, nemoguće dobro režirali. Možda ste nekakav neobično drzak tip, možda ste i neki čudnovati cinik, možda ste okrutni govornik istine, možda ste hladnokrvni izazivač najskrivenijih emocija, ali vi ste daleko najbolji redatelj filma s kojim su mnogi od nas radili u životu.
Drznula sam se sad govoriti vrlo intimno i vrlo sebično. Molim da mi oprostite, ali Vi ste mi dali sigurnost koju nisam imala do rada s vama, pružili ste mi povjerenje i objasnili mi što znači biti hrvatskom glumicom. Kako se to uglavnom ni po čemu i nikad ne isplati. Međutim, u onih nekoliko dugih kadrova koje smo zajedno snimili, sebi sam bila svoja ja. A to je apsolutno jedino što sam ikad od sebe tražila. I jedino što se u glumačkom smislu uvijek isplati. Vi ste mi ulili povjerenje u hrvatskog autora, u njegove nesavršenosti, u njegove mane, u njegovu originalnost, u njegovu blistavost, u njegov turbulentni umjetnički put. Izdržali ste godine krivih procjena, jezivih kritika, marginaliziranja, odbacivanja, političkih manipulacija, ideoloških turbulencija.
Vi ste me naučili da su hvalospjevi, slavljenja, podizanja na himalajske pijedestale, naramci nagrada i priznanja, ushićene kritike jednako tako beznačajne u odnosu na pravi, duboki, neovisni, orgazmički put u umjetnost.
Vaša umjetnost ostaje u nama kojima ste bili profesor, kojima ste režirali u kazalištu i na filmu, koje ste učili televizijskoj glumi, s kojima ste autorski surađivali, kojima ste bili životni mentor. Vaša umjetnost ostaje u publici koja gleda Vaše Žive istine i Vaše Stilske vježbe.
Vaša umjetnost zauvijek ostaje u povijesti hrvatskog i europskog filma kao veličanstveno svjedočanstvo talenta pred kojim se moramo pokloniti.