Ljetos, uoči 61. filmskoga festivala u Puli pročavrljali smo s nekolicinom filmskih autora.
Predstavite film u nekoliko rečenica.
Najkraće, Pragovi su film o građanskoj hrabrosti i pasivnoj većini, za mene dva bitna oblika društvenog ponašanja od kojih ovisi i razina kolektivne i/ili individualne odgovornosti, a potom i humanosti.
Zašto naslov Pragovi?
U doslovnom smislu naslov se odnosi na kućne, vlastite i susjedske pragove, budući da se glavnina radnje odvija upravo na toj mikrolokaciji, a u prenesenom smislu na pragove naših potencijala da u traumatičnim i ekstremnim situacijama reagiramo na najbolji ili najgori mogući način – za nas, no više za druge.
Pragovi, Dijana Mlađenović
Koja je bila prva iskra iz koje je krenuo ovaj film?
Prva ideja bila je vrlo jasna – ispričati priču o pasivnoj većini i građanskoj hrabrosti. O unutarnjim motivima, konfliktima i procesima kod ljudi kada, iako izloženi istom traumatičnom događaju, reagiraju posve suprotno. I potom, potencijalima da se sa svime time suoče.
Razmišljajući upravo o traumatičnom događaju kroz koji će se iskazati taj dualizam, slučaj deložacija koje je provodila nova hrvatska vlast 1990-ih nad najčešće srpskim stanovništvom nije nikako slučajno izabran. Deložacije su još uvijek ozbiljni tabu našeg društva, u smislu društvenoga, pravosudnoga i političkoga raspravljanja. A žrtve ne samo da nisu obeštećene već nisu ni priznate.
Nadalje, to da je građanska hrabrost i pasivna većina u filmu i rodno određena također nije slučajno. Vrlo je razvidno tko je kroz povijest i u najčešćem broju slučajeva pokretač nasilne akcije, a tko je više na strani humanizma i pacifizma. Naravno da postoje i iznimke.
Gdje ste snimali, kada, koliko dugo?
Film se snimao u samom središtu Zagreba, u jednom starom, fantastično konzerviranom građanskom stanu koji u filmu glumi dvije lokacije. Snimanje je trajalo tri dana, dok su pripreme trajale nekoliko mjeseci. Imala sam velik privilegij raditi s vrhunskim profesionalcima i još boljim ljudima.
Što ste novo naučili radeći na ovom filmu?
Kako je ovo bio moj režijski debi, otvorio mi se cijeli jedan drugačiji svijet. Svijet vlastitih i tuđih kreativnih kapaciteta i modusa kako ih sinergijski povezati.
Zašto ste izabrali Zvonimira Jurića kao glumca?
Zvonimir Jurić je od same prve ruke scenarija aktivno sudjelovao u njegovu razvoju i bio je doslovce mentor i inicijator nekih ideja, kako u režijskom tako i u scenarističkom smislu. Zbog njegova prijašnjeg iskustva u glumi, strasti koju je osjećao prema projektu i međusobnog povjerenja, bilo je potpuno prirodno da sudjeluje u glumačkoj podjeli.
Kakvi su odjeci na inozemnim prikazivanjima, na festivalima u Cottbusu, u Gentu...?
Najintenzivnija reakcija bila je u Cottbusu, na Festivalu istočnoeuropske kinematografije. Kratki program prikazuje se u blokovima i nakon svakog filma autor pred mnogobrojnom publikom odgovara na pitanja. Pitanja koja su slijedila nakon projekcije Pragova upućivala su na vrlo senzibiliziranu publiku koju su zanimala politička pitanja i pitanja odgovornosti hrvatskoga društva i države u vezi s počinjenim deložacijama. Prilazili su mi ljudi koji su u vrijeme rata, kao strani volonteri i mirovni aktivisti, radili na ratnim područjima u Hrvatskoj i govorili mi o svojim iskustvima. Pragovi su očito probudili potrebu za raspravom, razmjenom mišljenja. Kao autorica ne mogu poželjeti bolji odjek.
Pragovi su dosad uvršteni na više od petnaest festivala, a upravo su u tijeku pregovori s jednim francuskim distributerom koji bi preuzeo daljnju međunarodnu distribuciju.
Kratki film kao forma – škola, stuba prema dugom filmu, izazov, gušt, punopravna i vrijedna vrsta koju valja njegovati i koja pruža specifične mogućnosti i rezultate.
Vjerojatno sve od nabrojenog. Samo za svakog u različitim omjerima. Za mene veliki gušt, još veći izazov i golema odgovornost.
pitanja postavio J. H., srpanj 2014.