Ovogodišnji Hrvatski festival jednominutnih filmova predstavio je širok dijapazon filmskih sadržaja i žanrova kojih su autori dopuštenu minutu trajanja iskoristili na osebujan i jedinstven način. Čini se da su bila pokrivena sva područja izraza pokretne slike – od treptaja animirane boje u nizozemskom eksperimentalnom filmu o neurozama do toplih refleksija o životu i o ljubavi vremešnijih u poljskom dokumentarcu, doimalo se da je zastupljena cijela paleta slikopisnih mogućnosti. No unatoč očekivanoj raznolikosti prikazanih naslova, većinu ih veže oslanjanje na figure i stilizacije prilagođene posebnostima zahtjeva jednominutne forme, a koje bi u kontekstu većine ostalih filmskih festivala vrlo očito stršale kao izvanstandardne.
Točnije, barem u trećini naslova izrazitu je važnost odigrala animacija, najčešće vješto sljubljena s igranofilmskim sastojcima. Brisanje granica između nekoć jasno razdvojenih područja animiranoga i igranoga je, u današnje postmoderno doba posebnih efekata, računalnih grafika i inoga, rezultiralo procvatom igranoga i animiranoga posvuda u svijetu. Ipak, općenito uzevši, animacija je na većini filmskih festivala ostala slabo zastupljena grana. Stoga njezina snažna prisutnost na ovome festivalu potvrđuje njezin upliv u svijet igranoga i dokumentarnoga i ideju da je osobito pogodna za jednominutni stil, ne samo kao zasebna filmska grana nego i kao ključan sastojak načelno igranih filmova. Uz dobar odaziv publike (i dobitnik Nagrade publike i dobitnik Grand Prixa sadrže elemente animacije) i očitu strast filmaša očitovanu u njihovu zdušnom radu, animacija je zasluženo privukla pozornost na ovogodišnjem Crominuteu.
Pobjednički su filmovi bili iznimno zanimljivi ne samo zbog uporabe animacije nego i zbog svojih osobitih sadržaja. Zanemarimo li pitanje podjele na animirane i igrane, čini se da su po mišljenju publike i ocjenjivačkoga suda najuspjelija djela 21. hrvatskoga festivala jednominutnih filmova bila ona s određenom političkom notom. Primjerice, nagrada UNICA-e dodijeljena je ostvarenju Gore i dolje (Vverkh i vniz, Rusija, 2013) Denisa Sycheva, kratkom animiranom filmu s asocijacijama na priču o Sizifu, čovjeku osuđenom da vječno gura kamenu gromadu uz planinsku strminu.
Gore i dolje,
Denis Sychev
Uz dozu nonšalantne apatije, bezličan, pojednostavnjen lik dogura gromadu do vrha, gdje ju se svim silama trudi zadržati. Očekivano, gromada se otkotrlja nazad niz strminu. No priča ovoga filma razdvaja se od izvornika kada otkrijemo da se u dnu planine nalazi beskonačno mnogo identičnih bezličnih likova koji čekaju svoj red za besmisleno guranje kamena. Podjednako indiferentno, zadatka se prihvaća sljedeći, a tek pošto i on ponovi neuspjeh svog prethodnika, poruka kratkoga filma razbistruje se. Uvijek će postojati netko drugi tko će preuzeti tvoj zadatak, uzaludnu borbu protiv gravitacije; neuspjesi će se umnožavati, preidealistični ciljevi nikad neće biti ostvareni. Naravoučenije jednostavno oblikovanog filma razumljivo odjekuje u svim kulturama, što je najvjerojatniji razlog njegova festivalskog uspjeha, unatoč jednostavnosti animacije i idejama koje se mogu učiniti čak i redundantnima.
Drugo je iznenađenje bio dobitnik dvaju priznanja, Nagrade publike i Treće nagrade žirija, film Bez računa se ne računa (Hrvatska, 2013) Hrvoja Podobnika, ostvaren postupkom stop-animacije. Eksplicitno ostvarenje prikazuje debeljuškaste, namrštene ptice po čijem nalogu ratuju statične, plastične figure ratnika. U tek jednom statičnom kadru, u čvrstom stisku naratora koji ne pripovijeda priču, nego odrješito i bez uljepšavanja tvrdi kako je novija povijest Hrvatske sastavljena od samih prevara, kratki je film dirnuo sve nazočne Hrvate i osvojio naklonost ponosnog auditorija. Premda je sama animacija vrlo osrednja, ako ne i priprosto banalna, sadržaj i poruka filmu su ovom prigodom zajamčili ugled i uspjeh.
Bez računa se ne računa, Hrvoje Podobnik
S obzirom na osobit uspjeh politički angažiranih filmova, možda bi valjalo reći da ni ocjenjivački sud ni publiku nije osvojila animacija, nego jake poruke. Ali ipak nije tako, jer izazovne su političke teme resile i neke filmove koji nisu rabili animirane postupke – primjerice naslov Poland 20 Years From Now – no takva djela naposljetku nisu ovjenčana nagradama. Među konkurentnim filmovima što su se koristili animacijom pobijedili su oni najpolitičniji, mada se ne može reći da su politizirani sadržaji bili općenito favorizirani. Čini se da je animacija jednostavno poslužila kao najzahvalniji medij prenošenja misli, osobito onih dogmatičnijih, u jednominutnu formu.
Razlog tomu može biti taj da je animirani film odvijeka težio kratkoći, zbog same prirode izvedbe u kojoj se svaki pojedini fotogram snima zasebno, a što zahtijeva osobito dugo vrijeme proizvodnje, čak i za vrlo kratak film. Također, s obzirom na minimalna fizička ograničenja vezana uz događaje ispred kamere, animacija dopušta hitre i bešavne transformacije slike što omogućuju brzo izražavanje ideja koje je često teško prenijeti na film. Uz žustre preobrazbe onoga na ekranu, animator može u vrlo kratko vrijeme uhvatiti posve zaokruženu priču. Animacija ima potencijal u 60 sekudi iznijeti veliku količinu sadržaja na inovativan način i zato je se može smatrati najpogodnijim medijem za vrlo kratke filmove. Budući da je 21. hrvatski festival jednominutnoga filma obilovao animiranim djelima kojima nije manjkalo sadržaja, čini se da jednako misle i sami filmaši.