Dvadeset godina filmskoga stvaranja Daniela Šuljića stisnulo se u 50-ak minuta koliko traje dvanaest njegovih kratkih animiranih radova prikazanih tijekom autorove retrospektive u kinu Tuškancu. Bez obzira na kratkoću (najdulji traje tek devet minuta) u njima vlada pravo bogatstvo tema, intrigantnih slika i korištenih tehnika. Ta raznolikost sugerira autorovo stalno osvježavanje prepoznatljiva pristupa, pa on u djelima neprestano traži drugačije načine da se umjetnički izrazi jer, kako sam kaže, tematika filma određuje tehniku kojom će se koristiti. Šuljić je jedan od najnagrađivanijih hrvatskih animatora mlađega naraštaja, a njegovi su filmovi prikazani na više od 200 međunarodnih festivala, na kojima je osvojio više od dvadeset priznanja.
Neka od djela su više intimističke i apstraktnije naravi, druga su više narativna, no u svima se vidi karakterističan autorski pečat koji naginje eksperimentu. Šuljić se koristi različitim tehnikama animacije, od digitalne, kolažiranja, crteža na papiru, pa do onih neuobičajenih, poput ulja i kave na staklu, a pritom svoje animirane svjetove i likove stvara naizgled nehajno. Sačinjeni su tako od jednostavnijeg crteža i grubljih kontura, a svojim su tamnim nijansama kontrastirani bjelkastoj pozadini. Krhkost oblika očita je pogotovo u filmovima nastalima animacijom na staklu, u kojima su oni u neprestanoj opasnosti da nestanu u mrljavom i titravom vrtlogu neraspoznatljivosti. Upravo je mračnost, uvjetovana i dominantno crno-bijelom animacijom, a zatim i samim temama, poveznica svih njegovih radova. Ipak, Šuljićeva su djela većinom razigrana i komunikativna, često protkana humorom.
Di je? Ni je, 2001.
Autor je pritom usko vezan uz alternativnu glazbenu scenu, što se ogleda u ritmu, zvukovnim rješenjima i slikovitosti njegovih djela. Osim što je sam glazbenik, prikazani su i glazbeni spotovi koje je radio za kultne noise rokere Gone bald (pjesma Highway 59,2 min, 1996) te za rock-sastav Šo! Mazgoon (Di je? Ni je,2 min, 2001). Kako i priliči tim pjesmama, prvi je apstraktniji i montažno agresivniji, a drugi nostalgičan s narativnom okosnicom koja slijedi stihove, no u oba se vidi karakterističan autorski rukopis. Šuljić je prigodom predstavljanja filmova naglasio prepletenost svojeg filmskog rada s glazbom, istaknuvši želju o budućem projektu kojim bi u konceptu animiranog djela uhvatio esenciju glazbenih velikana Swansa, abrazivnih mračnjaka čija bi se glazba i mogla idealno oslikati autorovim omiljenim tehnikama.
Prvi blok redateljevih filmova donio je nekoliko radova nastalih tijekom studentskih dana u Beču, završno s diplomskim radom Sunce, sol i more (4 min, 1997). Prvi njegov film Evening star (4 min, 1993) jest upečatljiva kolažna minijatura svojstvenog montažnog ritma u kojoj se brzo smjenjuju banalne sličice izrezane iz novina. Djelo ostavlja dojam ironičnog komentara, što je subverzivno naglašeno mračnim finalom u kojem koristi fotografije staraca i raspadajućih leševa, dok lagana glazbena pozadina ustupa mjesto metaliziranoj. U Walzeru (3 min, 1994), svojem sljedećem filmu redatelj razrađuje apstraktnije motive u plesu tamnih linija, mrlja i likova, dok je Leckdonalds (2 min, 1995) vizualni štos kojim se prikazu simpatičnih pačjih likova daje ironičan preokret. Sunce, sol i more (4 min, 1997) nastao je animiranjem praha kave, što uz trzavost i škrtost poetski dočaranih slika iz mediteranskog životadaje upečatljivu melankolično-tmurnu auru, praćeno prvo zvukom vjetra koji priziva zapuhe bure, a u drugome dijelu i polaganom gitarskom pozadinom i napjevom.
Kratak život, 2007.
Kolač (8 min, 1997) je prijeloman film za autorovu karijeru, a ujedno i njegov najnagrađivaniji. U njem uljem na staklu razrađuje jednostavnu ideju o skupini ljudi koji se posvađaju zbog nepravedne alokacije običnog kolača. Bezlični likovi dočarani su u najjednostavnim linijama, što dodatno ističe univerzalnost same teme. Uz to ističe se i sjajan zvuk improviziranog klupka svađa među likovima, kao i odabir tehnike koja savršeno odgovora prikazu bijesa i kaosa. Na isti način nastao je i Film s djevojčicom (8 min, 2000), djelo koje ispod simpatične, karikaturalne vizualnosti krije priču o gubitku dječje nevinosti kroz epizode suočavanja djevojčice s bizarnim svijetom odraslih. Kao i Kolač, i taj je film nastao u suradnji s poznatim animatorom i stripašem Štefom Bartolićem, a u njima se Šuljić na samosvojan način igra naslijeđem Zagrebačke škole animiranog filma, pa tako i rijetko korištenom tehnikom animacije.
U programu je prikazan i redateljev poetični fragment Zlatorog (3 min, 2000), ekranizacija slovenske legende o lovu na naslovnu životinju. Sumornije pak tonove pokazuje u sljedećim dvama djelima: Mogu si to jako dobro zamisliti (4 min, 2003) te Kratki život (9 min, 2007). Prvi je fini, apstraktni animirani film nastao kavom na staklu, u kojem dominantnu ulogu ima jednostavan crtež koji u nekim dijelovima simulira dječji, uz glas u offu koji potiho progovara o strahu i smrti. Kratak život je pak autorov prvi film u kojem boja ima značajniju ulogu, nastao animiranjem crteža na papiru. Film je nastao u suradnji s redateljevom bivšom partnericom Johannom Freise te po njezinu stripu. Riječ je o jako dobrom djelu gdje se psihološki tematski sadržaj dočarava polaganim ritmom te u kojem su šarene boje nekih slika suprotstavljene onima osjenčanima i makabričnima. Kroz niz začudnih epizoda smještenih u psihodelično nadrealni svijet, film govori o gušećem položaju mlade djevojke u društvu, s intrigantnim i provokativnim animiranim pornografskim trenucima. Posljednji film koji smo vidjeli jest U lancima (7 min, 2011), autorova zaigrana zbirka od 10-ak nepovezanih, animiranih fragmenata odijeljenih u iznimno kratke, humorom nabijene epizode, u kojima se pak različitošću pristupa sumira cijeli Šuljićev rad.