U svojim prekrasno oblikovanim istraživačkim filmovima, Jean Painlevé hvata suštinsku divotu veličanstvenog svijeta prirode, ne samo kroz objektivnu leću znanstvenog istraživanja već i kroz subjektivnu umjetničku dioptriju. Sa svakom izgovorenom riječi i sa svakom prikazanom sličicom, na ekranu se sljubljuju znanost i umjetnost, a priroda oživljava na svjež način, iz privlačne i prepoznatljive osobne vizure.
Uvodeći nas u filmove, Painlevé poziva publiku na obrazovno putovanje, ono u kojem ćemo znanstvenim očima promatrati predmet zanimanja u njegovu naizgled prirodnu staništu, bilo da je riječ o proučavanju pulsa ježinca ili taktike prikradanja hobotnice. Filmski narator, poput kolege znanstvenika, susretljivo razmatra podvodne prizore, usmjeravajući pozornost gledatelja na biologiju i na ponašanje stvorenja ispred kamere. Publika je, dakle, otprve navedena da promatra i uči, s povećalom u ruci. U Painlevéovim nas filmovima, međutim, ne opčinjavaju potankosti proučavanja životinja kojima se oni bave, nego način na koji autor pristupa tom istraživanju – u njegovim djelima ne svjedočimo samo studiji prirode nego i iznimnom vizualno estetskom skladu. Iza svake objektivne opservacije, pomne raščlambe ili oštroumne dosjetke vezane uz kakvo obilježje stvora ispred kamere stoji apartno subjektivna estetika koja ove filmove preoblikuje u puno više od pukih obrazovnih dokumentaraca.
Pogledamo li pobliže neke Painlevéove najzapaženije radove, Morski će konjic (L’Hippocampe, 1933) poslužiti kao izvrstan primjer filmaševe tople, prisne vezanosti uz svoje filmove, važne baš poput njegova nastojanja da empirijski ispita to čime se bavi. Filmaševa osobna znatiželja posve je prepoznatljiva u pojedinostima kao što su krupni plan bolnog izraza morskog konjica dok rađa ili zaigrani kas tih stvorenja dok se utrkuju u završnici filma. No poklanjanje pozornosti veselom skakutanju morskih konjica ne oslikava samo prirodnu privlačnost tih ljupkih šilogubaca nego, još zanimljivije, osobitu spregu između filmaševih obrazovnih i kreativnih sklonosti, jer netom poslije ta je šaljiva sličica iz društvenog života odmijenjena prizorom sekcije morskih konjica što su postali tek sluzavi komadići mesa na hladnom laboratorijskom stolu. Ali čak i u ovom naizgled bešćutnom odsječku empirijskog ispitivanja, Painlevé ne teži samo proučiti čarobni morski svijet, nego i ostvariti vlastitu kreaciju. Od oštrog kontrastiranja crnog i bijelog s morskim konjicima na pozadini njihove pozornice do glazbenih simfonija što vode ples vodenastih vilenjaka, Painlevéov se film povremeno doima malne djelom čiste umjetnosti, a ne znanstvenim ili objektivnim istraživanjem. Film nadilazi kategoriju jednostavnog dokumentarca ponajviše time što njegov autor majstorski rabi filmske izražajne mogućnosti kojima jednostavnim morskim stvorenjima pridaje osobine pravih filmskih likova.
Mazeći svoje subjekte poput brižnog ljubavnika, Painlevé morskim stvorenjima suptilno pridaje osobine čovjeka, bilo da pokazuje ljubavni stisak ruku morskih konjica, bilo da pokazuje ubojito prikradanje vodenog kukca. Uvučen u prizore zadivljujuće ljepote otmjenih stvorova na ekranu, gledatelj ostaje toliko zapanjen da gotovo zaboravlja kako je riječ o stvarnome svijetu, o dokumentiranju pravoga života. Personifikacijski pristup predstavljanju životinjskih bića dobrodošao je doprinos tom hibridu znanosti i umjetnosti, uvelike i zbog majstorstva vizualnog oblikovanja što se savršeno slaže s Painlevéovim komično ugođenim komentarima. Načelno pitanje međusobnog poništavanja objektivnosti i estetike postaje posve nevažno. Zapravo, visoka razina estetske privlačnosti Painlevéu omogućuje slobodu vizualne i narativne (znanstvena lekcija) igre.
Morski konjic, 1933.
Painlevéov dar uvelike zadivljuje, jer čak i kad bi bila riječ o jednostavnim dokumentarcima bez osobitog udjela znanstveno-stručnoga i bez osobito umjetničke obrade, oni bi svejedno bili iznimno zanimljivi, već zbog toga što uspijevaju pokazati i prikazati nesnimljivo. U konačnici, Painlevéova sposobnost lakorukog, bešavnog spajanja dotad suprotstavljenih područja, umjetnosti i znanosti, ova je djela obogatila iznimnom ljepotom i snagom. Painlevéova djela ne doživljavamo ni kao činjenično dokumentarna, ni kao analitičke studije, niti se tek divimo njihovoj ljepoti, nego ih prihvaćamo kao sve to zajedno. I zahvaljujući tome, kroz leću Painlevéova osobita pristupa filmu i znanosti, ono dotad strano postalo nam je blisko.