Na prvi pogled, privlačnost filmova Jeana Painlevéa počiva na začudnosti njihovih protagonista. Riječ je o filmovima znanstveno-obrazovne forme kojih je očita nakana proučiti i podučiti u nečemu što nam je slabo ili slabije poznato. Dok ih gledamo, iz sigurnosti kino dvorane smijemo se ideji ljubavnog života hobotnice i posvećenosti vampirskih šišmiša svojoj gozbi. Posve je jasno što nas zadivljuje – ta stvorenja nisu poput nas.
Utoliko se čini bizarnim da Painlevé opisuje život tih bića na tako personaliziran način. Taj je pripovjedni pristup osobito uočljiv u filmu Vampir (Le vampire, 1945) u kojem Painlevé istodobno govori iz perspektive vampira i iz perspektive šišmiša. "Kreće se poput bogalja", veli narator, "šepajući na stražnjim nogama dok se oslanja na iskrivljene palce prednjih nogu." Painlevé ni u jednom trenutku ne nastoji razlučiti šišmiša-vampira od Nosferatua, lika čija je čudovišnost paradoksalno zasnovana na njegovoj sličnosti s čovjekom (da ne govorimo o tome da ga glumi čovjek). Painlevé, naprotiv, pripovijeda kao da su šišmiš i Nosferatu jedno. U srži, legenda o vampiru utemeljena je na tajanstvenoj povezanosti čovjeka i čudovišta – kao i u svim legendama o čudovištima, neprestano prijeti mogućnost da se čovjek pretvori u čudovišnog stvora. No taj će stvor uvijek zadržati neke ljudske osobine. Painlevé ovoj postavci domeće još jedno zrcalo – ako je šišmiš-vampir poput Nosferatua, nije li onda i poput nas?
Vampir, 1945.
Prateći doživljaje Painlevéovih stvorenja, pomalo se identificiramo s njihovim ponašanjem i osobinama, kako onima banalnima tako i onima izvedbenog karaktera. Doduše, njihove banalne navade jedenja, parenja ili borbi doimat će nam se poprilično stranima (primjerice neobična plodnost hobotnice). No osnove priče njihovih života sazdane su od istog materijala koji oblikuje naše živote. Vidimo ih i kako ubijaju i kako daju novi život, baš kao što činimo i mi, a neki se rituali čine poput pravih predstava. U filmu Acera ili vještičji bal (Acera ou Le bal des sorcières, 1972) gledamo glavonošce prehistorijskoga izgleda kako se bave djelatnošću što je pripisujemo ljudskim bićima: plesom. "Kao i kod drugih životinja", čujemo, "ples je način za pronalaženje partnera." Uporaba riječi "životinja", a ne "ljudi" stvara neobičnu vezu između tih čudnih stvorenja i nas. S tim smo životinjama povezani i hranidbenim lancem; nismo ni na vrhu ni na dnu, jedemo ih baš onako kao što one jedu druge životinje. Iako su ti stvorovi prispodobljeni konjima, pa čak i psima pasmine kavalir King Charles španijel, da bismo shvatili latentnu namjeru ovih filmova, moramo se prisjetiti da smo i sami životinje. Borba je također svojevrsna predstava u kojoj se možemo lako prepoznati; "ne gledamo igru, nego borbu do smrti", upozorava nas narator filma Slatkovodne ubojice (Assassin’s d’eau douce, 1947) i odjednom nam se učini kao da gledamo borbu između Hektora i Ahila, a ne između vodenih insekata. Te sličnosti nisu slučajne – Painlevé ih naglašava filmskim postupcima kao što su skokoviti rezovi s efektom komičnoga ili krupni planovi lica. Painlevéovi filmovi istodobno oživljavaju ono što se čini gotovo neživim i unormaljuju bizarno. Oljuđuju čudovišno.
No zašto nas ta stvorenja tjeraju na smijeh? Prošlog utorka u kinu Tuškanac, u publici što su je činili intelektualci i studenti, nisam bila jedina koja se smijala gledajući Painlevéove filmove; uz glazbu poput one u filmovima Charlieja Chaplina stječemo dojam da su životinje na ekranu glumci u vodvilju. Isprva je lako zadržati distancu prema "izvođačima" na ekranu – pogotovo zato što te neobične kreature ne bismo ni imali prigodu vidjeti bez pomoći sofisticirane tehnologije – te se u kinu svisoka, iz pozicije nadmoćnih bića smijemo jukstapoziciji onostranih stvorenja i filmskih postupaka koji obično prikazuju ljudske drame. No postupno postajemo sve svjesniji sličnosti čovjeka, nas samih, s hobotnicom, šišmišem-vampirom i glavonošcem. Smijeh je možda izraz pasivne obrane od neugode izazvane osjećajem bliskosti i sličnosti, izazvane identifikacijom s tim stvorovima koji su nam se isprva činili toliko dalekima. Možda zato što je njihova svakidašnjica prepuna ispunjavanja određenih uloga i zadataka, počinjemo ih doživljavati kao glumce, ljude, a ne kao životinje. Oni jedu, pare se i krvare baš kao i mi, a njihovi su životi dramatizirani baš kao da je riječ o filmskim likovima. Zbog toga iskustvo gledanja Painlevéovih filmova donosi neugodnu katarzu – iako naizgled posve različita od ljudske vrste, ova su stvorenja baš poput nas. Obrazovni film o biologiji insekata i morskih stvorova tako postaje zapažanje o neobičnosti ljudske vrste.