Mate Matišić: Dragi prijatelji i poštovana obitelji Krste Papića, radio sam s Krstom 25 godina na njegovih pet filmova kao scenarist i skladatelj. I vrlo često, kad se u scenariju ukazala potreba za nekim govorom u sceni sprovoda ili političkim govorom nekog filmskog lika, Krsto je znao reći: "Pusti, taj govor ću ja napisati." Bio je posebno vješt u pisanju govora partijskih funkcionara, posebno je nadahnuto sastavljao govore prvoboraca u kojima su se gotovo redovito bili spominjali unutarnji neprijatelji s kojima se teže obračunati nego s vanjskima. Nakon 1991. napisao je nekoliko vrlo uspješnih novohrvatskih političkih govora, istih onih prvoboraca iz svojih ranijih filmova pa sve do govora ljudi štakora u filmovima nastalima po pričama Aleksandra Grina.
Sad mi se čini da se kroz zbirku tih govora zrcalila Krstina ironija prema svim političkim sustavima u čijim je okvirima radio i u kojima su živjeli njegovi likovi. Oni su bili svojevrstan obračun njega s ispraznim idejama kojima nas svi politički režimi reduciraju, što je po mom mišljenju bila jedna od tema i podtema njegovih filmova.
Dakle, Krsto me oslobađao obveze pisanja govora sve do danas kad ja želim reći nekoliko riječi o čovjeku koji je bio moj prvi učitelj pisanja filmskog scenarija, filmske naracije, organizacije filmske radnje, filmskog dijaloga, filmske strukture, ali i onoga što prethodi tom zanatskom dijelu našega posla. Ono o čemu smo prije početka pisanja najviše razgovarali je bila tema našeg filma: zašto baš ta tema, ta priča, zašto baš ti likovi? Zašto je baš on morao snimiti taj i takav film? Nije mu bilo bitno da po svaku cijenu snimi samo još jedan film. Važno je bilo da ga se ta tema duboko tiče, po cijenu svih problema koja bi mu ona kasnije mogla donijeti, u pripremi filma, ali i nakon prvih projekcija. I sad, uza sve dramaturške nedostatke, a za neke sam i ja odgovoran, siguran sam da su svi njegovi filmovi bili o bitnim temama i problemima našeg današnjeg svijeta. I neka eventualna retrospektiva njegovih igranih i dokumentarnih filmova pokazala bi Krstinu minucioznu analizu nesreće i nemoći da se ode iz tog okvira, ali da se u njemu živi i da ostajemo.
Krstu sam upoznao kad sam imao 21 godinu. Pozvao me da surađujem s njim na scenariju Života sa stricem koji je pisao s gospodinom Ivanom Aralicom. Sad vidim da je to bio vrlo hrabar potez, pozvati jednog klinca, kakav sam bio. Posebno pamtim naše noćne razgovore u hotelu u Umagu, kad smo u njegovoj sobi do jutra dorađivali scenarij jer smo ga morali mijenjati zbog SUBNOR-ove zabrane da se film snimi u jednom mjestu pored Imotskog. Bio sam zadivljen načinom na koji se prilagodio tim novonastalim uvjetima. U samo nekoliko dana morao je promijeniti glumačku podjelu, lokacije. Ali od svega s tog mog prvog snimanja pamtim Krstin odnos sa suradnicima, posebno glumcima. Sjećam se da mi je pokojni Ilija Zovko, koji dotad nije imao veliko filmsko iskustvo, prišao i rekao: "Mate, Krsto me čuva. Kad sam prije snimao, uvijek su neki režiseri glasno komentirali pred cijelom ekipom, ako sam nešto loše napravio. A Krsto mi priđe i tiho mi kaže kako da nešto pokušam napraviti. Ne nastupa i ne glumi režisera. Reci mu da sam to primijetio i da sam zahvalan."
Život sa stricem, 1988.
Da, Krsto je bio takav suradnik. U 25 godina rada nikada, baš nikada nisam požalio što radim s njim. Sve naše nazovisvađe bile su vezane za naše likove, za zaplet, za neka scenaristička rješenja. Svadili smo se oko fikcije. A onda bi kao vrhunac dolazila autoironija kada bismo se počeli smijati samima sebi, doživljavajući sebe kao likove tog svijeta o kojem pišemo.
Mislim da me nikad nije nazvao, a da nije glumio neki lik. "Je li drug Mate pri telefonu?" pitao je glumeći neki lik iz komedija Ive Brešana. U zadnje vrijeme me zvao fra Mate, zbog nekih novinskih tekstova o mojim vjerskim uvjerenjima. Ja sam njega tražio predstavljajući se kao pukovnik UDBE itd. Sve je bila igra i u svemu je bila skrivena neka filmska ideja, priča, scena, citat.
Zahvaljujući Krsti, upoznao sam sve važne ljude novije hrvatske povijesti: Vinka Brešana, Ivu Brešana, Roberta Lisjaka, Istvana Filakovityja, Dragutina Krencera, Filipa Šovagovića, Davora Janjića, Almu Pricu, Ivu Gregurevića, Mustafu Nadarevića, Vjeku Vrdoljaka, a i one malo starije: Antu Deronju, Veljka Bulajića, Nikolu Babića, Iliju Ivezića, Ljubu Šikića i još mnoge, mnoge ljude koji su s njim bili sudionici nekog filmskog projekta. Čuo sam zanimljive filmske priče o njegovoj suradnji s Orsonom Wellesom, Frankom Caprom i ostalim velikanima filma koje je upoznao na svjetskim festivalima ili kao američki stipendist. Meni je bila posebna čast da sam bio njegov scenarist nakon Ive Brešana, Ivana Kušana, Mirka Kovača, Ivana Aralice. Bit ću pretjerano hrabar i reći da smo svi mi učili od Krste o filmskom zanatu. Ja vjerojatno više od ostalih, na čemu sam mu posebno zahvalan, jer je ta poduka koju mi je dao otvorila mogućnost suradnje s drugim redateljima. Bez njegove škole toga vjerojatno ne bi bilo.
Cvjetni trg, 2012.
Zadnji put smo razgovarali nekoliko dana prije Krstina odlaska u bolnicu. Odvezao je svoje dvije curice u školu i pili smo kavu u kavani hotela Dubrovnik. Razgovarali smo o premijeri filma Cvjetni trg koju ćemo sad, dragi moj prijatelju, morati odraditi bez tebe. Nedostajat će mi naši razgovori, nedostajat će mi naše partije ne baš vrhunskog tenisa, nedostajat će mi naše trojne neozbiljne dječje zafrkancije između Vinka, tebe i mene, nedostajat će mi tvoje riječi podrške kad budem u nekim problemima.
Zahvaljujem ti u ime svih tvojih suradnika i prijatelja na svemu što si za nas kao režiser i kao čovjek napravio. Mogu samo ponoviti riječi Ilije Zovka i reći: primjećivali smo koliko si nas štitio od svih loših strana našeg posla.
Kad smo odlazili u izolaciju pisati zadnje verzije scenarija, uvijek sam nosio gitaru. I onda sam, dok smo razgovarali, neurotično i tiho prebirao po žicama. I sad bih za Krstu uživo odsvirao jednu temu iz njegova filma.
Hvala ti, prijatelju, jer si mi omogućio da budem dio kinematografije, ti ćeš zauvijek ostati u mom srcu.
Tvoj fra Mate.