Dobro je poznato da je umjetnost filma uvelike ovisna o svojoj tehničkoj podlozi. U rano doba filmske povijesti snimalo se velikim i teškim kamerama iznimno slabe pokretljivosti, i to je glavni razlog, a ne (navodno) oponašanje kazališta, što su filmovi tog razdoblja uglavnom sastavljeni od dugih statičnih (statičnih u smislu kamere, ne zbivanja u kadru) kadrova-scena-sekvenci, takozvanih tabloa. S druge strane, iste su kamere rabile širokokutne objektive, zahvaljujući kojima je slika imala odličnu dubinsku oštrinu, koja je prvih dvadesetak godina filmske povijesti bila uobičajena. Potom su došle nešto lakše i mobilnije kamere, no širokokutnici, a s njima i dubinska oštrina, marginalizirani su, što je dovelo do njihova zaborava, pa kad su potkraj 1930-ih i početkom 1940-ih William Wyler i Jean Renoir, a pogotovo Orson Welles u Građaninu Kaneu (Citizen Kane, 1941), ponovno počeli rabiti dubinske kompozicije visoke oštrine, proglasili su ih senzacionalnim inovatorima (ovo ponajprije vrijedi za Wellesa, jer mit koji je stvoren o njegovu prvijencu zasjenio je i dvojicu prvospomenutih klasika, a kamoli ne zaboravljenu praksu nijemog razdoblja, čak i kad je riječ bila o nekad iznimno popularnim filmskim serijalama, poput oniih Louisa Feuilladea). Daljnji napredak slijedio je na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e, pojavom znatno manjih i lakših kamera s kojima se moglo snimati i iz ruke, što je odigralo neprocjenjivu ulogu u poetici francuskoga novog vala i takozvane newyorške škole. Nešto kasnije u modu je ušla intenzivna uporaba zoom-objektiva i obilježila mnogobrojne filmove nastale kasnih 1960-ih i u prvoj polovini 1970-ih (reprezentativni su primjeri, među ostalima, tadašnji radovi Sama Peckinpaha i Luchina Viscontija). Naposljetku, teksturom slike filmskoj vrpci inferiorna, ali radikalno praktičnija i jeftinija, izronila je digitalna tehnika, polučivši revolucionarne promjene najkasnije od trenutka svoje HD-inkarnacije, ponajprije u svezi s on line prikazivalaštvom i distribucijom (YouTube, Vimeo), ali podjednako važno i u profesionalnoj sferi, u konačnici i na produkcijski najvišoj razini dugometražnog igranog filma. Naime, onog trenutka kad je proizvedena takva kvaliteta digitalnog zapisa koji putem najkvalitetnijih digitalnih projektora može postići sugestiju topline i slojevitosti teksture filmske (analogne) slike, postalo je jasno da će u budućnosti filmska vrpca i filmska kamera biti luksuz koji će si moći priuštiti samo oni koji su financijski jako dobro potkovani, a čak i oni uglavnom u posebnim prilikama.
Ljudi koji sam mogao biti..., Boris Gerrets
Napokon, dolazimo i do teme ovog teksta – povezivanja digitalnog slikopisnog (video) zapisa s telekomunikacijskim uređajem zvanim mobitel, što donosi stanovite, prije neostvarive ili nisko ostvarive mogućnosti. Dakako, ponajprije je riječ o novijoj generaciji mobitela s HD-videozapisom, zasad tek onim osnovnim (720p), iako ne treba sumnjati da će (relativno) skora budućnost donijeti i mobitele s full HD (1080p) videom. Prethodne mobitelske generacije s VGA-fotoaparatima, odnosno AVI-formatom videozapisa bile su pogodne za (vrlo) kratke forme, klipiće u trajanju od nekoliko sekundi do nekoliko minuta, što je bilo dovoljno za internetsko uploadanje, no ipak je glavni način distribucije bila razmjena takozvanih MMS-poruka. Naime, (relativno) niska rezolucija uz slabu kvalitetu leća/objektiva i malu količinu memorije nisu bila pretjerano poticajna polazišta za ozbiljnije slikopisne pokušaje koji bi se ambicioznije promovirali na društvenim mrežama poput YouTubea. Međutim Appleovim ugrađivanjem 5-megapikselnog fotoaparata s osnovnim HD-videozapisom (720p) u mobitel nazvan iPhone 4, kao i istovrsnim potezom Nokije koja je u svoj mobilni uređaj Nokia N8 ugradila 12-megapikselni fotoaparat sa 720p HD-videozapisom (potonja naprava raspolaže impresivnom memorijom od 16 GB, dok iPhone 4 ima solidnih 8 GB, a još većom memorijom pohrane, kao i radnom memorijom, raspolažu novi iPhone 4S te Nokia N9, no ne donose pomak u megapikselima i rezoluciji HD-videozapisa, s tim da iPhone 4S ima poboljšanu optiku), otvorena je mogućnost za itekako ozbiljno okušavanje u filmotvorstvu mobitelom. Dakako, po defaultu skučena optika mobitelskih kamera znatno je ograničenje, što osobito dolazi do izražaja kad se snima u pokretu ili kad se koristi opcija zooma, no općenito govoreći, slikovna kvaliteta mobitelskog HD-videozapisa u najmanju je ruku zadovoljavajuća. Zapravo, toliko zadovoljavajuća da se često ne primjećuje nikakva razlika (ili je barem ne primjećuje oko neprofesionalca) između slike snimljene mobitelskim HD-videozapisom i istovrsnim 720p HD-videozapisom digitalnih fotoaparata standardnog kućišta (koji ipak imaju na raspolaganju neusporedivo raskošnije leće) pa čak i slika full HD (1080p) neprofesionalnih videokamer(ic)a, s također neusporedivo jačim objektivima, nije nužno uočljivo superiorna mobitelskom HD-zapisu (naravno, ovisi i o uvjetima snimanja i o iskustvu i vještini snimatelja). Činjenica da su iPhone 4 i Nokia N8 donijeli kvalitativno zadovoljavajuće HD-videoopcije itekako je utjecala na ambicije slikopisnih entuzijasta te su posljednjih godina nastali prvi filmovi ozbiljnije minutaže u cijelosti snimljeni mobitelom. Ovdje ćemo se ukratko osvrnuti na radove prikazane u nas, naslove Ljudi koji sam mogao biti, a možda i jesam (55 min., People I Could Have Been and Maybe I Am, Nizozemska/Brazil/Velika Britanija, 2010) Borisa Gerretsa (prikazan i nagrađen na ovogodišnjem ZagrebDoxu) i Film mobitelom (62 min., Bosna i Hercegovina, 2011) Nedžada Begovića (prikazivan u zagrebačkom Dokukinu), te spomenuti prve hrvatske mobitelske filmove znanih autora kakvi su Branko Ištvančić i Dalibor Matanić.
Film mobitelom, Nedžad Begović
Ključna prednost koju donosi snimanje mobitelom jest naravno iznimna praktičnost, ali i nenametljivost samog uređaja. Naime, ako je snimana osoba svjesna da je snimana, a takvu mogućnost je nemoguće izbjeći i s najmanjom videokamerom (osim, naravno, ako je riječ o skrivenoj kameri), ta svijest obično u njoj izaziva, barem u početku, stanovitu neugodu, koja najčešće negativno utječe na atmosferu situacije. Potonje je iznimno važno kad autor snimajući svoje djelo teži autentičnosti, spontanosti, nepriređenosti onog što snima. Kamera naprosto remeti uvjete prirodnosti. Već se fotoaparatom koji sadrži opciju videosnimanja ostvaruje napredak, pogotovo ako je riječ o malom, priručnom fotoaparatu, kakav je recimo svojedobno vrlo popularni Canon Ixus 50. Iz vlastita autorsko-snimateljskog iskustva mogu svjedočiti koliko nenametljiv oblik malog fotoaparata poput Ixusa – koji snimane osobe u početku ni ne percipiraju kao kameru jer obično nisu upoznate s njegovim videomogućnostima – pridonosi postizanju drugačije atmosfere situacije nego što bi to bilo s trenutačno prepoznatljivom videokamerom. Potrebno je, naime, barem desetak sekundi da snimana osoba shvati kako ne namještate fotografski kadar (fotografiranje obično izaziva kudikamo manju nelagodu), nego da je snimate, a ako imate dovoljno sreće, to se može produžiti i do pola minute – dragocjeno vrijeme za vještog autora. Druga prednost je što snimana osoba uopće ne mora zamijetiti priručni fotoaparat, odnosno u prilici ste da i u velikoj blizini objektu snimanja vaš mali fotoaparat funkcionira kao skrivena kamera (odličan primjer je jedan od mojih poznatijih radova na YouTubeu, Lucija Šerbedžija u centru Zagreba, gdje sam naslovnu protagonisticu, koju inače ne poznajem, snimao stojeći tik do nje u tramvaju, a da ona to uopće nije primijetila). S mobitelima nove generacije (takozvani smartphonei) spomenute se prednosti drastično povećavaju. Kao prvo, umjesto videozapisa u AVI-formatu na raspolaganju je znatno kvalitetniji HD (doduše, kao što je dobro poznato, slabija rezolucija i krupno zrno u određenim situacijama mogu biti prednost, a ne mana u kreiranju ugođaja), kao drugo, čovjek koji u rukama ima mobitel daleko je neupadljiviji od čovjeka s fotoaparatom. Mobitel u rukama posve je uobičajen, dok i najmanji fotoaparat može izazvati pozornost i oprez. Drugim riječima, mobitelom se neusporedivo lakše koristiti kao skrivenom ili poluskrivenom kamerom od fotoaparata. Pod poluskrivenom kamerom podrazumijevam kameru koje je snimana osoba (više-manje) svjesna, ali je ona ne uznemiruje. Mobitelski uređaji u tom su smislu velika prednost jer je uglavnom dosta lako sakriti sam čin snimanja, a i onda kad snimanje nije skriveno, obično izaziva manju nelagodu i otpor – opća naviknutost na uređaj kao takav, ali i prilična naviknutost na njegove fotografske i videoopcije čine ga manje uznemirujućim. Sve se navedeno, dakako, odnosi na dokumentarističku i dokumentarističko-eksperimentalnu slikopisnu praksu, a prednosti mobitelskog snimanja igranog filma zasad praktički ne postoje.
Foto atelje, Lukas Nola
Dokumentarni film Ljudi koji sam mogao biti, a možda i jesam nizozemskog autora (s čestim mjestom boravka u Londonu) Borisa Gerretsa, koristi se upravo gore navedenim prednostima. Gerrets je svoj uradak skrojio od dviju paralelnih priča – u jednoj prati atraktivnu brazilsku imigranticu u Londonu koja mu postaje ljubavnicom (no istodobno održava još niz takvih odnosa s drugim muškarcima), u drugoj osamljenog invalida-narkomana-alkoholičara koji životari na londonskim ulicama. Zahvaljujući mobitelu, autor, koji je ujedno i sam protagonist vlastita dokumentarca, postiže izravnost prikaza u fizički i psihički bliskim, intimnim situacijama, kakvu bi vjerojatno teško ostvario s iole standardnijom kamerom u rukama, osobito u sceni prvoga seksa s protagonisticom, ali istodobno i nenametljivo tematizira snimanje filma upravo mobitelom. Štoviše, prema svemu sudeći, oboje je protagonista upoznao tek kad ih je počeo snimati na ulici za potrebe svog budućeg, tad još nejasno koncipiranog filma. Također, Gerretsov film i vizualno, dakle stilski, jako profitira od ograničenih tehničkih dometa uređaja kojim autor barata. Mnoge su scene snimljene noću i/ili u slabo osvijetljenim interijerima, pri čemu nesavršenost tehnike dovodi do zanimljivih optičkih učinaka na rubu ultrarealizma i oniričnosti, a toj atmosferi autor pridonosi i dobrodošlo nepriređenim kompozicijama kadrova. Ta nepriređenost opet proizlazi iz činjenice da snimajući mobitelom u stvarnim životnim situacijama ne možete strogo kontrolirati ni kompoziciju ni druge parametre kadra, što sve zajedno stvara dojam iznimne autentičnosti.
Fair Play, Branko Ištvančić
Bitno različit slučaj je dokumentarni film bosanskohercegovačkog sineasta Nedžada Begovića. Autor briljantne metatekstualne vježbe o snimanju autobiografskih filmova Sasvim lično (2005) – u kojoj je uspio nešto rijetko viđeno: da ultrarazbarušena, raspadajuća i u znatnoj mjeri proizvoljna struktura ne samo punokrvno zaživi nego i da upravo takva kakva jest apsolutno funkcionira – Nedžad Begović je načelno srodnom postupku pribjegao i u Filmu mobitelom. Opet je to autobiografski rad u kojem autor, tijekom srčanih pretraga i terapije koja mu je potom propisana, učestalo snima svoje telefonske razgovore s prijateljima, vlastite šetnje, meteorološke pojave i mnogošto drugo što upada u film zbrda-zdola, pri čemu se kao i u Sasvim lično problematizira i proces nastanka samog filma koji se snima. Ponovno sva ta rasutost jako dobro funkcionira, negdje na dalekom tragu načelnog praoca takve poetike Lawrencea Sternea i njegova znamenita osamnaestostoljetnog romana Tristram Shandy. Međutim, iako Begović – koji je inače 2010. debitirao na dugometražnom igranom filmu začuđujuće mediokritetskim ostvarenjem Jasmina – eksplicitno tematizira snimanje filma mobitelom i naglašava to i naslovom djela, Film mobitelom u daleko manjoj mjeri nudi specifičnosti što proizlaze iz mobitelskog snimanja nego ostvarenje Borisa Gerretsa. Nije mi poznato je li Begović raspolagao tehnički boljim uređajem od Gerretsa, ali značajke slike njegova filma ni po čemu bitnom ne razlikuju se od slikovno-tehničke kvalitete slike snimljene fotoaparatom s HD (720p) videoopcijom ili slike snimljene neprofesionalnom (full) HD-kamerom, o čemu je bilo riječi u prijašnjim dijelovima ovog teksta. Drugačije kazano, Begović je i čisto tehnički i šire poetički isti film više-manje mogao snimiti i fotoaparatom i HD-kamericom, s tom razlikom da mu je vrlo vjerojatno puno jednostavnije i praktičnije u šetnje bilo nositi i rabiti mobitel nego što bi mu bilo nositi i koristiti se fotoaparatom ili kamerom; odnosno, glavni učinak mobitela u Filmu mobitelom bio je onaj na lakoću autorove mobilnosti. Nije za podcijeniti, ali ipak se ne doima bitnim čimbenikom.
Brave Blue Boy, Dalibor Matanić
Naposljetku riječ-dvije i o hrvatskim mobitelskim filmovima. Koliko je potpisniku ovih redaka poznato, od domaćih profesionalaca filmove mobitelom snimili su i promovirali samo Branko Ištvančić i Dalibor Matanić (Lukas Nola neke je dijelove svog eksperimentalnog kratkog filma Foto atelje, 2008, inače briljantnog makabričnog komada u Lynchovu duhu, snimio mobitelom, no većina filma ostvarena je standardnijim tehnikama). Ištvančićeva dokumentarna minijatura Fair Play (traje kraće od minute) snimljena je 2008. u Sarajevu, u jednom kadru, nakon što je autor uočio jednu bocu, jednu loptu i nešto nedefiniranog smeća kako poigravaju u plitkim vodama Miljacke. Zoomom se približio prizoru i snimio ga te naknadno dodao tradicionalnu bosansku glazbu uz koju smeće pleše. Da nakon odzumiranja nije panoramirao na jedan od mostova na Miljacki i u pozadini pogledu otkrio karakterističnu bosansku arhitekturu, Ištvančić bi imao puno uspjeliju, manje školsku cjelinu, no i ovako je riječ o zgodnom, ali ne i previše pamtljivom djelcu. Dalibor Matanić je pak prošle godine, u svrhu promoviranja spominjane Nokije N8, snimio kratki igrani film Brave Blue Boy (7 min., 2011) o mladom nogometnom navijaču koji sam sa sobom raspravlja o svojoj ljubavi prema nogometu i o ljubavi prema svojoj djevojci, a jednako kao i u Ištvančićevu filmu, u njemu nema ništa specifično mobitelsko. Za Fair Play još se i može reći (pod pretpostavkom da Ištvančić, za razliku od potpisnika ovog teksta, ne nosi sa sobom na putovanja fotoaparat ili kameru i stalno ga/je drži uz sebe) kako ga ne bi bilo da autor pri ruci nije imao mobitel, jer film je temeljen na slučajno zatečenom prizoru. No u Matanićevu je slučaju jedini razlog zašto je film sniman mobitelom bila promidžba dotičnog uređaja, koja je trebala pokazati kako isti pruža dobru tehničku kvalitetu slike, usporedivu s razinom objektivima bolje opremljenih fotoaparata i kamera. U tome se svakako uspjelo, no filmić ne pruža mnogo ni sam po sebi, a još manje u smislu mobitelske specifičnosti. Uglavnom, pravi hrvatski film snimljen mobitelom, pravi i u smislu kvalitete i u smislu tehničke specifičnosti, još se čeka.