U konkurenciji 21. dana hrvatskog filma prikazana su dvadeset i dva filma u ukupnom trajanju od približno dva i pol sata. Tek statistički uporedno, podsjetimo se da je godinu prije na istoj manifestaciji (20. DHF, 2011) prikazano šesnaest filmova u trajanju od dva sata, a godinu prije te (19. DHF, 2010) dvadeset i sedam filmova u ukupnom trajanju od tri sata. Po općem profilu raznovrsnosti tema, sadržaja i pristupa, ovogodišnja je ponuda više nalikovala onoj iz 2010. negoli prošlogodišnjoj, uvelike obilježenoj gotovo nenarativnim ostvarenjima eksperimentalnoga duha i sumornoga tona, koja su s gledateljima mahom komunicirala na razini osjećajnosti i apstraktnog doživljaja.
Ja već znam što čujem, Darko Masnec
I ove je godine prikazano nekoliko takvih filmova, među kojima je nedvojbeno najzapaženiji Ja već znam što čujem (5 min., ALU/Zagreb film, 2012) Darka Masneca. Taj dobitnik Grand Prixa na nekoliko tjedana ranije održanom 3. festivalu hrvatskog animiranog filma je igra crnih linija na bijeloj pozadini popraćena elektroničko-mehanički-industrijskim zvukovima/šumovima/bukom (Vjeran Šalamon) što povremeno u naznakama (kao da) priziva slavnoga Don Kihota (1961) Vlade Kristla te (možda) asocira likove i teško razaznatljivu radnju, a eventualnu privlačnost ostvaruje ritmičko-likovno-zvučnim odnosima. Kako bilo, riječ je o djelu koje je (gotovo) nemoguće razumjeti i racionalizirati – u osvrtu na 3. FHAF u Hrvatskome filmskome ljetopisu br. 70, Jurica Starešinčić uvjerljivo tumači da je riječ o vizualizaciji fenomena stvaranja slika, zaključaka i cijelih narativa u ljudskom umu iz nepotpunih informacija – a koliko će se koga dojmiti ponajprije ovisi o poklapanju senzibiliteta gledatelja i (autora) filma.
Zašto slonovi?, Marko Meštrović
Čitljiviji omjer apstraktnoga i razabriljivoga ponudio je Marko Meštrović u naslovu Zašto slonovi? (8 min., Zagreb film/Kreativni sindikat, 2012), djelu meditativno-filozofičnog tona i ugođaja, ekspresivnog, pomalo grubog crteža gustih linija, prepoznatljivih figura i ambijenata. Isprva smješteni u realističnu, crtežom stiliziranu običnu svakodnevnu situaciju igre šaha za mirnoga i nedogađajnoga ljetnoga poslijepodneva u gradu, emocionalno usivljenoga crno(-sivo)-bijelom slikom, s fjakastim šahistima što piju pivo, puše i s pola uha slušaju radijski komentar nogometne utakmice, a sve popraćeno unutrašnjim monologom jednoga od igrača koji, veli, voli risati slonove, Zašto slonovi? odjednom se otiskuje u živ, nesputan, bojama ispunjen, no opet dojmovno pomalo neugodan i sjetan niz asocijativno povezanih (pokretnih) crteža i filmskih, odnosno videoisječaka, nakon čega se vraća u već poznatu sivu svakodnevicu šahovske igre, no uslojenu elementima fantastike u obličju dječaka što lete s papirnatim zmajevima. Pojednostavnjeno i na nekoj razini vjerojatno točno tumačenje ovoga naoko distancirano-nezainteresiranog, a u biti vrlo emotivnog crtića jest da je riječ o slobodnom predstavljanju ideje kako se spas od bezlične svakodnevice može pronaći u kreativnosti, maštanju i sanjarenju, što je samim djelom i praktično pokazano. Tko je u dosadašnjim Meštrovićevim animiranim filmovima (Ciganjska, 2004. i Silencijum, 2006. /oba s Davorom Međurečanom/ te Note, 2008. i Nespavanje ne ubija, 2010) prepoznao neko osobito čuvstvo, doživjet će ga i u filmu Zašto slonovi?
Daniil Ivanovič, You are Free, Petra Zlonoga
Na u većoj ili manjoj mjeri apstraktno-nadrealističko-snoliko pripovijedanje ili asociranje općenito sumorno-neveseloga tona oslanja se još nekoliko zapaženijih radova. Likovno-koloristički raskošan i razigran, donekle sustavan, pa i mudroslovan u principu izmjene slika koje nastaju iz drugih slika, odnosno u perpetuiranom predstavljanju jednoga (umjetničkog) djela kao dijela drugoga, Crtač (5 min., Ars Animata Studio/Zagreb film, 2012) Ljupča Đokića skicira povijesna zbivanja vezana uz neobičnu sudbinu slavne portretne slike Crtač Lea Juneka, nastale u Parizu 1940, ponovno uz izvrsnu zvučno-glazbenu pratnju Vjerana Šalamona. U Mački (9 min., 3D2D Animatori, 2011) Gorana Stojnića zahtjevnost tehnike ulja na staklu intenzivno prezentnoga kolorita te uspješno predočen mistično-nelagodan ugođaj bore se s figurativnim koketiranjem s kičem i s maglovitom razumljivošću cjeline ne baš sretno smještene između realističke i nerealističke naracije u priči o crnoj mački, starici i ptici grabežljivici, dok Plimu (6 min., Diedra, 2011) Alena Zanjka, koja sugerira da u međuljudske odnose vrijedi uložiti određeni trud čak i kad nimalo ne razumijemo što se događa u svijetu oko nas, obilježavaju jednostavan crtež, crno-bijelo-sivo-smeđi tonovi i nadrealistične zamisli. Izvedbeno razmjerno jednostavnim, no idejno-perceptivno zahtjevnim doima se dinamičan (zašto ne eksperimentalni?) Daniil Ivanovič, You Are Free (6 min. ALU, 2012) Petre Zlonoge u kojem autorica osobno, posve razgolićena, izvodi svojevrstan performans u šumi, oblikovan oko intimno-obožavateljskog pisma/poruke pokojnom ruskom nadrealističkom književniku iz naslova, čitanog u offu, na engleskom jeziku (zašto ne na ruskom?), a što je sve izvedeno u tehnici piksilacije. Postupkom stop-animacije izrađena je i varijacija na već poznat, ali ovom zgodom iskupljujuće šarmantno izveden motiv u kojem običan sobni namještaj pokretima proizvodi zvukove što se pretvaraju u svojevrsnu glazbu, u uspjeloj igralačkoj minijaturi Haus Muzik (2 min., ALU) Ivana Mirka Senjanovića.
Cigla, Dubravko Mataković
Pesimistički pogled na suvremenost, kakav je u animaciji obilježio prošlogodišnje Dane, ove je godine zauzeo prepoznatljivo dominantan položaj u nešto manje od polovine ostvarenja. Relativno sličnim, novinsko-karikaturnim crtačkim izrazom o imanentnoj su zloći ljudske naravi, odnosno o iluzornoj prirodi vjere u bolje sutra progovorili Politika (1,30 min., Zagreb film, 2011) Nedeljka Dragića u prpošnom i Mi (8 min., SaGa Productions/Zagreb Film, 2011) Midhata Ajanovića Ajana u oporom satiričkom tonu. Tehnikom stop-animacije, kroz prikaz jednog tipičnog, hotimice beskorisnog radnog dana za svoj posao nezainteresiranog, no za vlastiti status zainteresiranog birokrata u Vladi Republike Hrvatske doslovno prikazanog kao komad mesa, svoje je mišljenje o učinkovitosti i prioritetima vladajućih duhovito dao Ivan Mirko Senjanović u Mesu (7 min., ALU, 2011), a o istom se, u Sotoninom sinu (10 min., ALU/Zagreb Film, 2012) očitovao i Marko Dješka, svojevrsnim izjednačivanjem stanja u paklu i u raju, izvedenom pozivanjem na staromodni populistički stil ranih radova Zagrebačke škole animiranog filma, kroz šaljivu priču o Sotoninu sinu kao neshvaćenom i nezadovoljnom tinejdžeru, u spretno izvedenom spoju naracije za djecu i poruke za odrasle popraćenu namjerice prenaglašenom glazbom Biance Ban.
U sjeni, Manuel Šumberac
Naopakošću svijeta u kojem živimo pozabavilo se i nekoliko najdojmljivijih crtića ovogodišnje konkurencije.
To je ponajprije Cigla (12 min., Zagreb film, 2012), izvrstan debi proslavljenog, već sredovječnog (1959) majstora stripa Dubravka Matakovića, djelo osebujno pomaknute i zakalamburene priče kao i načina pripovijedanja, napučeno izrazito grotesknim likovima i dijelovima radnje. Površinski šarena, vesela, šašava, dinamično poletna, Cigla se diči briljantno pogođenim tempom čiju brzinu jedva, ali taman sustižemo, a u osnovi upozorava na prirođenu apsurdnost, nasilnost i primitivnost ljudskog ponašanja što će nas neizbježno sve upropastiti, a u konačnoj destrukciji ni drugi (u ovom slučaju izvanzemaljci) neće proći bolje.
Podjednako sjajan, mada znatno jednostavnije koncipiran, no itekako pomno dorađen u svakoj pojedinosti, kako dubinskoj tako i kozmetičkoj, jest U sjeni (4 min., ALU/Ozafin/This Time/Brothers Construction, 2011) Manuela Šumberca. Zabavna minijatura glatko i pitko, ali itekako slojevito razrađuje naizgled prvoloptaški vic usmjeren podjednako protiv prijetvorne zlatoustosti marketinškog jezika kao i protiv samozavaravajućeg osjećaja individualnosti, odnosno ljudske (mada je glavni lik vjeverica) sklonosti podložnosti koja i omogućuje bezočno iskorištavanje čovjeka po čovjeku, tj. pohlepnog i beskrupuloznog bogataša po običnom i neambicioznom žitelju planeta Zemlje. Savršen pogodak za djecu i za odrasle umotan je u sjajnu, briljantno produciranu, odgovarajuće šaljivu trilersko-cirkusko-jazzy glazbu Željka Veljkovića.
Dragi Keno, Natko Stipaničev
Dok, govoreći o mraku što nas okružuje, Cigla i U sjeni udaraju u veselo-zabavljačku notu, Dragi Keno (5 min., ALU/Zagreb film, 2011) Natka Stipaničeva, utemeljen na priči Damira Juričića i stripu Stereotipija Daria Arane, to čini u tmurnom, ironično-romantično-sentimentalnom tonu. U narativnom smislu uvelike jasan film postavljen je na stereotipni obrazac u kojem djevojka iz provincije odlazi raditi u grad da bi ondje završila u raljama velegradske izopačenosti. Na tom planu osnovni je odmak u tome što stvarne događaje pratimo u slici, dok je off-naracija koncipirana kao čitanje protagonističinih pisama muškarcu (mužu, dragome?) Keni, u kojima na klasičan, priprosto-jednostavan način redovito izvještava kako je u gradu sve lijepo, kako su ljudi dobri, kako se dobro snašla, kako marljivo radi i pristojno zarađuje, da je sve baš onako kako su se nadali, manje-više stvarajući sliku o običnom uspjehu kakvu njeni doma, kako obitelj,tako i sumještasni, žele čuti, onu koja će je dobro prikazati u očima zainteresiranih, tek radi tradicije podržavajući iluziju da se dobro dobrim vraća. Ostajući u okvirima narativnog filma, Stipaničev tempom, koloritom (crno, smeđe, sivo, bijelo, zelenkasto, plavkasto), kadriranjem, zvukom (šum, glazba /J. S. Bach: Suita za čembalo br. 1 u G-Duru) i razmjerno ekspresivnim crtežom stvara snažan dojam neugode, bespomoćnosti i besperspektivnosti, osobito uvjerljiv upravo zbog kontrasta izrečenog svjesnog samozavaravanja i nemile stvarnosti, pri čemu, zanimljivo, ni život u provinciji, ni priroda kao takva, nisu prikazani nimalo idiličnijima od grada. Sve je crno. U kontekstu senzibilno pogođenog tona posebno moćno igra hrabra i neočekivana, potencijalno vulgarno-senzacionalistička redateljska odluka da nas se u dva prizora uvede ulaskom u ljudsko tijelo kroz nepristojne otvore anusa i vagine, što funkcionira kao vizualno i dojmovno začudan postupak, ali i kao (malne) presudno upečatljiv autorski komentar.
Otac, I. Bogdanov, M. Mayerhofer, A. Petrov, V. Popović, R. Raleva, D. Yagodin
Nagrađeni Otac (Father, 16 min., Bonobo Studio/Compote Collective/Eyecatch Productions, 2012), nastao u bugarsko-hrvatsko-njemačkoj suprodukciji, svojevrstan je omnibus šest isprepletenih priča šestero redatelja – Ivana Bogdanova, Moritza Mayerhofera, Asparuha Petrova, Veljka Popovića, Rositse Raleve i Dmitryja Yagodina – utemeljenih na „stvarnim pričama iz Bugarske u vrijeme tranzicije“ u kojima se mladi ljudi prisjećaju djetinjskog neodnosa sa svojim očevima koji su iz ovih ili onih razloga napustili obitelji. Oblikovane u skladnu cjelinu koju kao da potpisuje isti autor, nevesele reminiscencije izražene u dječjim off-monolozima na engleskom jeziku, potkrijepljene jednostavno, ali djelotvorno stiliziranim animiranim crtežima (crno, bijelo, sivo i modro), uz puno tuge i žala razmatraju deficitarno/manjkavo roditeljstvo i njegove beziznimno loše posljedice, a istodobno nude i razmišljanja o prolaznosti i mijenama života te rezultiraju ostvarenjem osobite dirljivosti i potresnosti. Malo remek-djelce.
Bo-Tuov bubanj, Ivana Guljašević
Izdvojimo naposljetku i tri ostvarenja otvoreno namijenjena dječjoj publici, tri crtića za djecu. Amo-tamo (7 min., Školska knjiga/Smib/Igubuka, 2011) i Bo-Tuov bubanj (6 min., Školska knjiga/Smib/Igubuka, 2013) potpisuje plodna Ivana Guljašević, a lutka-film Priča s početka vremena (10 min., Bonobo Studio, 2012) vrstan je, neuobičajeno zreo filmski debi filmskoga kritičara Božidara Trkulje.
Jednostavno i jasno risan Amo-tamo, o osamljenim malom pingvinu, polarnom medi i tuljanu čiji život dobiva smisao nakon što udruže snage u cirkusu iz naslova, i Bo-Tuov bubanj (po scenariju Brune Kumana), o dječarcu iz afričkoga plemena koji umjesto tradicionalnoga počne bubnjati vlastiti ritam, oba sa specifično ugodnim pripovjedačkim glasom Dubravka Sidora, dražesno su jednostavne i simpatične zgode sporoga tempa i likovno plošnog pristupa, s nenametljivo upletenim klasičnim odgojnim porukama o vrlinama prijateljevanja, zajedništva i međusobnog podržavanja, zbog čega je Bo-Tuov bubanj, dojmljivo izrađen u šarmantnoj tehnici digitalnog oponašanja kolaža, nagrađen nagradom Zlatna uljanica što je, „za promicanje etičkih vrijednosti“, dodjeljuje Glas koncila.
Priča s početka vremena, Božidar Trkulja
Također smještena u afričko pleme, Trkuljina Priča s početka vremena ingeniozno – poput Šumberčeva U sjeni, no složenijim principima – uspijeva bešavno spojiti klasično-tradicionalni narativ za djecu s inovativnim komplikacijama za odrasle i pritom pružiti posvemašnje zadovoljstvo i jednima i drugima. Mladog ratnika N’dua izabrao je plemenski vrač da spasi selo od mitskog demona i vječne tmine, a to, kako i valja, može učiniti pješačenjem do kraja svijeta. Šarmantni likovi, duhovite ideje od razine sitnog vica i gega do metaforičko-paraboličkih cjelina, likovni sklad, izvrsna glazba i svidljivost bez podilaženja neke su od lako uočljivih vrlina Priče koja odraslijeg gledatelja može ushititi mnogobrojnim hrabro inventivnim, neočekivanim, naizgled proizvoljno maštovitim, no u sklopu cjeline iznimno djelotvornim odlukama. Primjerice onom da narator pripovijeda na pseudodrevnom jeziku (koji, dakako, zahtijeva titlove i na hrvatskom), zatim upletanjem nepripadajućeg indijskog zvukovlja (sitar) u ambijentu u logično pripadajuću glazbu afričkog bubnja (Trkulja je i suskladatelj, uz Vladimira Sokačića, te jedan od izvođača glazbe), kao i primjerice glatkim ubacivanjem vesternskih suhih žbunova nošenih vjetrom u okružje u kojem ga nismo navikli očekivati. Kruna sveukupne zgode jest briljantno osmišljena i izvedena paradoksalna pripovjedna struktura – što će asocirati na terene koje su ispitivali ili ispituju velikani poput Luisa Bunuela ili Charlieja Kaufmana – u kojoj se glavni junak zapravo cijelo vrijeme nalazi u selu, dok se njegovo putovanje odvija tek kao ilustracija vračevih uputa, no kojih je rezultat otjelovljen u stvarnoj fizičkoj nazočnosti Bijele djevojke s kraja svijeta, konkretan baš kao da je putovanje odista ostvareno, što na neki način i jest. U osnovi poprilično komplicirana ideja nekovrsne vremenske petlje izvedena je tako vješto i s takvom lakoćom da se, opet paradoksalno, ne moramo truditi da bismo je tijekom trajanja filma shvatili i povezali, nego se moramo potruditi da bismo je uopće postali svjesni. Mozganje o apsurdu nastupa tek kasnije, čime Priča s početka vremena (tiha voda brege dere) ulazi u povlaštenu kategoriju filmova koje (s veseljem) dovršavamo nakon gledanja.