Ako u administrativnom, društvenopolitičkom i kulturalnom smislu danas još uvijek postoje dvije Europe, može li se reći da onkraj njezinih granica postoje i dvije različite europske kinematografije? Posvećen europskom autorskom i umjetničkom filmu, Festival europskog filma u talijanskom Lecceu, prikladno je mjesto za traženje odgovora na to pitanje. Njih je ove godine (12-17. travnja) ponudio vrlo inspirativan program konkurencije sastavljen od deset filmova, pokazujući da su te dvije Europe, unatoč globalizaciji koja zahvaća sve vidove života i postupno briše sve razlike, umnogome još dva različito obojena svijeta s različitim oblicima društvene i osobne patologije koji nalaze odraza u stilskim i žanrovskim izborima europskih autora.
Iz prve, „integrirane“, urbane i izvana „uređene“ Europe, tako mahom stižu priče o dezintegraciji osobnosti, intimnih veza i povjerenja kao reakcije na emocionalnu rutinu i sterilnost, koja se kao izražajni kod infiltrirala čak i u naturalistički orijentiran rumunjski film. Filmu Radua Munteanua Utorak, poslije Božića (Marţi, după Crăcium, 2010) koji s odmakom prati bračnu itnimu i krizu mladog urbanog para iz srednje klase, već nedostaje ona posebna postkomunistička faktura i tranzicijska aroma koja je obilježila novi val rumunjskoga filma. Drugim riječima, taj je film mogao biti snimljen bilo gdje u Europi, jer govori o bračnoj krizi situiranog urbanog para, odnosno o univerzalnoj pojavi suvremenog zapadnjačkog svijeta, a niti ikonografijom ne podsjeća da je riječ o zemlji u kojoj se ostaci socijalizma nalaze posvuda.
Ako je rumunjski film počeo gubiti prepoznatljiva 'lokalna' obilježja, to se već ne može u potpunosti reći za španjolski Za 80 dana (80 eguenan, 2010) dvojice Baskijaca, Jona Garaño i Joséa Marije Goenage, koji osim baskijskog jezika očuđuje i transgresivni pirinejski duh što izvire iz šarmantne i slojevite priče o ponovno pronađenom prijateljstvu i nerealiziranoj (lezbijskoj) ljubavi između dvije žene u trećoj životnoj dobi. Potraga za izgubljenim vremenom i osobama obilježava i poljski Erratum, cjelovečernji prvijenac Marecka Lechkijas blagim odrazima kieslowskijevske tradicije u zapletu o mladom poslovnom čovjeku čije se rutinsko poslovno putovanje pretvara u ponovno otkrivanje bliskih osoba i susret sa zaboravljenim vanjskim svijetom. No, iako je produkt otuđujućeg neoliberalnog konteksta, poljski je protagonist ipak lišen patoloških zastranjenja koje u svom svijetu nalaze redatelji sa zapadne strane šengenske granice.
Junakinja nizozemskog filma Brownian Movement, primjerice, mlada je udata liječnica, koja planski i rutinski seksualno iskorištava vlastite pacijente u unajmljenom stanu, uživajući u „razlikama“ što ih osiguravaju različiti mirisi i puti nesavršenih tijela njezinih ljubavnika. Pristupajući takvim aberacijama hladno opservacijski, redateljica Nanouk Leopold razotkriva pukotine u sterilnom svijetu više srednje klase iz kojih izviru patološke seksualne eksploatacije. Svijetao i sređen ambijent postaje označiteljem intimne praznine koja dovodi do „poremećaja“ u sustavu, baš kao i u trileru Ubojica kamerom (Der cameramörder, 2010)austrijskog Rumunja Roberta Adriana Pehoa: hiperdizajnirana vikendica uz mađarsko jezero njegova mladog para pritom podsjeća na zlokoban hanekeovski svijet iracionalnog nasilja, premda je redateljski pristup autora mnogo bliži holivudskim žanrovskim procedurama. Konačno, na listi destruktivnih protagonista europskog filma nalaze se dvije srednjoškolke koje, nezadovoljne svojom (radničkom) okolinom i svijetom općenito, pokušavaju naći ispunjenje u zajedničkom suicidu u darkerskom scenariju filma Djevojke u crnom (Des Filles en noir, 2010) francuskog redatelja Jean Paula Civeyraca.
Socijalna pozadina u svim spomenutim filmovima je ili naznačena ili implicirana, no nigdje nije zaigrala tako moćno kao u dvama filmovima s Balkana koji su u Lecceu podijelili najvažnije nagrade. Naklonost publike i službenog žirija osvojila je dramaturški zamršena i emotivno slojevita humorna drama Žena sa slomljenim nosem, 2010) Srđana Koljevića, u kojoj naslovna junakinja postaje otponac umreženih priča o sudbinama troje osamljenih i nesretnih stanovnika modernog Beograda. Galerija likova iz svih socijalnih slojeva – od ratnih izbjeglica, koji taksiranjem ili prostitucijom osiguravaju goli opstanak u velikom gradu, preko lokalnih gangstera do građanske inteligencije i pravoslavnog svećenstva, unosi u portret glavnog grada Srbije odjeke nedavne ratne prošlosti, ali ih pokušava nadglasati umjerenim optimizmom i prostodušnim samaritanstvom glavnog protagonista, taksista izbjeglog iz ratne Bosne i Hercegovine. No, u albanskoj drami Amnesty (Amnistia, 2011), filmu koji je nagradio FIPRESCI-jev žiri, prošlost je prevelika prepreka za par tiranskih preljubnika koji se upoznaju pred portom zatvora u kojem su zatočeni njihovi supružnici. U debiju Bujara Alimanija derutna i mračna zatvorska ćelija, gdje protagonisti povremeno održavaju intimne odnose sa svojim partnerima, postaje metaforom suvremenog albanskog društva, koje je i nakon pada komunizma snažno obilježeno patrijarhalnom tradicijom. To je ona druga, nesretno egzotična extra-šengenska Europa koja još nije iscrpila sve svoje priče i kapitalizirala svoju bremenitu prošlost.
Nije teško pogoditi kojoj kategoriji pripada Hrvatska sa svojom kinematografijom. Festival u Lecceu više je puta honorirao „autoegzotizaciju“ kao jednu od (u Europi) „poželjnih“ stilskih tendencija hrvatskoga filma, među ostalim dodijelivši pobjedničku Zlatnu maslinu 2009. kontroverznom Kinu Lika Dalibora Matanića. Hrvatskom filmu nije bilo mjesta u konkurenciji Leccea 2011, ali jest u obilnom popratnom programu koji se ponajviše fokusira na talijanski film, a dosta prostora ostavlja za retrospektive svojih počasnih gostiju, kao što su ove godine bili glumci Toni Sorvillo i Riccardo Scamarcio, redatelj Emidio Greco ili portugalski producent Paulo Branco. Hrvatska kinematografija predstavljena je prilično markantnim izborom od pet filmova (selkcija Hrvoja Hribara), u kojem je kao tema prevladavao rat, a obuhvatio je nekoliko generacija redatelja, premostivši otprilike 70 godina hrvatske povijesti. Kaja, ubit ću te (1967) Vatroslava Mimice i Zafranovićev Pad Italije (1981) uz Nolin Nebo, sateliti i Jurić-Devićeve Crnce (2009), u svakom slučaju svjedoče o kontinuitetu autorskih i modernističkih impulsa u hrvatskome filmu, dok je ruralna crna komedija 72 dana Danila Šerbedžije, osim naše holivudske zvijezde, u bitno populističnijem ruhu, ponudila Europi otprilike ono što od nas (Drugih) očekuje.