Zapis

Facebook HFS
71
2011
71/2011
DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 4 - 9. travnja 2011.)
Je li eksperiment uspio?
Uz program eksperimentalnog filma na 20. DHF

Schlagwort za ovogodišnju selekciju eksperimentalnog filma na 20. danima bio je: Je li eksperiment uspio? Etimologija same riječi upućuje na ispitivanja, pokus... Eksperiment kao pokušaj i ispitivanje... građe, forme... filmske ideje. Dakle, je li eksperiment uspio? I da i ne. Kako se uzme... Teško bismo jednoznačno odgovorili na jednostavno postavljeno pitanje. 

Petnaest prikazanih filmskih radova selekcije ostvario je dinamičku cjelinu. U dvije selekcijske projekcije otvorila se lepeza (gotovo) svih segmenata eksperimenta trenutačno nazočnih u hrvatskome alternativno-filmskom prostoru. Izbor Damira Čučića bio je reprezentativan i pravedan. Putem njega, doista, moglo se steći uvid u to kako stvari stoje s eksperimentalnim filmskim rodom u nas. No ključna je riječ ovdje – stoje. Kreće li se eksperiment u hrvatskome filmu prema nečemu, ili jednostavno stoji?

POW`S POV

Kao uvod, svojevrsni Predgovor u selekciju otvarajuće večeri festivala, poslužio je film eksperimentalnog doajena ovih prostora, Gorana Trbuljaka. Prisoner of War`s Point of View (POW`S POV), fraza je koja u filmskoj praksi znači subjektivni pogled ratnoga zatvorenika kroz suženi mu prostor zatvorskog prozorčića. Metodološki, u okviru filmskoga ekrana fragmentira se manji otvor. Trbuljak orkestrira montažu unutar kadra, a motiv se mijenja u godišnjim dobima. Rad nije odveć uzbudljiv, premda bi se moglo reći da je (posebice akustički) uspio videotekst

Prolaz za van

Sama selekcija bila je posložena od radova već afirmiranih autora i onih mlađih nada HR-filma. Započela je dokueksperimentom nikad prežaljenoga Vedrana Šamanovića i njegove supruge Sanje. Njih su dvoje pokušali iznaći Prolaz za van (The way out). Iskaz štićenice doma za starije osobe na Trešnjevcibio je metareferentan i za same autore tog ostvarenja. Pripovijest o smrti ispričana je kroz čistim bilježenjem verbalnog iskaza žene koja je izgubila sve najdraže u životu. Eksperiment je pak pridružen toj bilješci kroz teksturu same fotografije. Imitacija filmske sepije, tragova na filmskoj vrpci, nečistoća vizure... elementi su tog filmskog zapisa o ljubavi i prolaznosti života. Prolaz za van osebujni je memento mori koji ponajprije plijeni emocijom i spomenutom metafilmičnošću.

Alamo

Zapis je ključna riječ sljedećega prikazanog ostvarenja. Željko Radivoj zapisao je još jednu svoju posvetu prijatelju, Tomu Gotovcu. Autorski prepoznatljiv minimalizam i ovaj se put iskazuje kroz pomno odabran detalj lokve (i kiše). Vizualno nepogrešivo atraktivan detalj upotpunjen je sa zvučnim citatom Johna Waynea iz Alamoa, koji je eponimno zadržan i u naslovu Radivojeva filma. Na pitanje o čemu misli, Wayne (otprilike) odgovara: »ne mislim, tek se sjećam«. Upravo je sjećanje patetičan, ali nenadomjestivi moment emocije. Radivoj se gotovo svakodnevno družio s Gotovcem posljednjih mjeseci Tomova života. Gotovčeva ljubav prema filmu Alamo bila je neizmjerna, a to je i ultimativan redateljsko-glumački film Wayneova opusa. Ergo: John Wayne i Alamo najprimjereniji su hommage velikom Tomu. 
Putem sjetne glazbe i kratkog verbalnog iskaza film prenosi i iskrenu emociju. Radivoj pokazuje da sazrijeva u svom autorskom iskazu. U posljednjih nekoliko godina gradi prepoznatljiv minimalistički filmski izričaj (primjerice, Proljeće na baušteli) – koji odmicanjem od krute logike strukturalnog filma (vidi njegova Kubelku od koje godine prije!) dobiva na konzistentnosti, ali i na – emociji. Najbolji film selekcije.

Nogomet

Ako sam već apriori iskazao subjektivan stav o najboljim trenucima programa, sada se samo nadovezujem na gore iskazano. Nogomet Ane Hušman također pripada vrhuncima ovogodišnjeg eksperimentalnog izbora (dobitnik je i festivalske nagrade za režiju – op. a.). Drugo gledanje ovog filma pročistilo mi je i stav prema tome uratku. Postmoderni patchwork autorice doista je na tragu pametne, ali istodobno i zabavne filmske avanture. Filmska rekonstrukcija čuvene nogometne utakmice iz 1986, u kojoj Argentina na stadionu Azteca u Meksiku pobjeđuje Englesku nakon kontroverzna Maradonina gola, mali je biser autorskog dosjetljivog sentimenta i osjećaja za humor.
Piksilacije, animacije, pseudodoku-igrani momenti... svi se ti detalji filma slažu u duhovitu ali i pametno posloženu cjelinu.
Ako je u Ručku propitivala konvencije građanskih običaja i navika, ovdje Hušmanova na dnevni red stavlja konvencije, pardon, Pravila igre (Renoir?!) »najvažnije sporedne stvari na svijetu«. Možemo samo s Anom uzviknuti: Diego Arrrrrrrrmando Marrrrradona!

Boje paukova

Još jedan već dugo etabliran autor hrvatskog eksperimenta ponudio je svoj novi film. Boje paukova Zdravka Mustaća nastavljaju prepoznatljivo uobličenu poetiku. Ta je poetika već toliko prepoznatljiva – posebice nakon sjajnoga Bastiona (2007) – da to ovdje postaje i stanovit balast.
Zbog čega?
Pa ponajprije stoga što savršena uobličenost samozadanog postava donekle umanjuje mogućnost probijanja navlastita autorskog stava.
Naime, što?
Dva para u filmu ponavljaju rituale smislom ispražnjenih građanskih konvencija u osebujnoj grimasi, gestikulaciji i pokretu. Koreografija je to u Mustaćevim filmovima još od Nigreda (2001). Nemoć riječi i istinskog razgovora među likovima slika je otuđenja koju Mustać precizno autorski uobličuje kroz postmodernu shizofrenost u kojoj su emocije moguće jedino kao nervni ispadi! (Jako dobro... ali u Zdravkovim radovima, zalihosno déja vu.)

Krijesnice

Autorica cijenjenog opusa u nas, Vlasta Žanić, podastrla nam je Krijesnice. Na zimski izlet na Zlarin sa sobom je povela i skupinu svojih prijatelja-umjetnika. Oni na glavama kroz noćni krajolik otoka nose lampice tako da izdaleka doista mogu podsjetiti na krijesnice. Za zvučnu podlogu autorica se koristi FM-kakofonijom radijskog aparata. Film je to manirističke samodopadnosti koja iskreno živcira pisca ovih redaka. (Znam, znam... sve su to priznati i cijenjeni performans- i videoumjetnici u filmu. Valjda sam zato i toliko nesnošljiv prema takvoj autorskoj metodologiji.) »Zlarin, to je u šibenskom arhipelagu?!« – zaključak Boška Picule prilikom uvodnog razgovora s autoricom – čini se savršenim komentarom ovog uratka! 

Teletrope

Sljedeći niz radova predstavio nam je i mlađi korpus autora ove selekcije. Da zavodljivost ars electronica kroz digitalnu teksturu suvremenosti još ne jenjava, svjedoče apstraktni eksperimenti dojmljive vizualnosti. Filmovi Krunoslava Ptičara – Eden i Teletrope – vrhunski su dizajnirani. Kontrapunktalnost vizualnog i zvučnog zapisa stvara začudne, ali ne odveć uzbudljive videocjeline. Teletrope u tom smislu predstavlja nešto uspjeliji uradak. Kroza nj se analitički rekonstruira digitalna estetika video i TV-ekrana, a disperzija sličica na kraju poentira neuhvatljivost suvremenog sustava komunikacije. Rad Hole Frana Sokolića umnogome slijedi poetiku najranije filmske avangarde.
Na tragu Richtera i Eggelinga razvija se apstraktna geometrijsko-estetička analiza. Stvaranje novih gibljivih oblika putem zvučnog signala slijeva se u ne odveć dojmljivu filmsku cjelinu.
Tek su nešto zanimljiviji radovi mladog – u razgovoru pred film, artistički zbunjena! – autora, Dalibora Barića. Pritom, Nova hipi budućnost, s motivom leptira kao simbolom tematiziranog flower-power senzibiliteta, zaostaje za Barićevim ranijim filmom popartističke vokacije, Pain so light that appears as tickle. Potonji rad, prikazan i na prošlogodišnjem 25fps, djelce je simpatična pretencionizma koji ne zamara gledatelja.           

Pogled

Ovogodišnja selekcija bilježi i jedan found footage filmski eksperiment. Otkupom prava na amatersku snimku koja je zabilježila pljačku Raiffeisen banke u Sesvetama, redatelj/skladatelj/animator Vjekoslav Nježić uobličio je rad eponimnoga naslova, Pljačka banke. Moram reći da se autorska nadogradnja mobitelskog dokumenta nije pretvorila i u umjetnički uvjerljiv iskaz. Sve je ostalo tek na kontekstu, bez videoteksta!
Djelo Pogled veteranâ filmskog amaterizma u nas Aleksandra Muharemovića i Damira Tomića eksperiment je koji metodološki ne izlazi iz kruga strukturnoga filma. Pet sličica koje bilježe prelazak preko visećeg Dravskog mosta u Osijeku autorski precizno odrađuju matematičku analizu spomenutoga prostora. »Iskričavost« digitalne forme ipak ne rezultira dubokosežnijim filmom. »Razmotavanje vremena i prostora« – kako su autori sami prokomentirali svoj rad – više je sličilo stilskoj vježbi negoli dorađenoj cjelini.

Pustara

Na koncu, dobre vijesti za sve poštovatelje lika i djela Ivana Faktora. Njegov je, pak, prelazak preko Dravskog mosta (u Baranju) rezultirao dojmljivijim filmom. Što je to Pustara? Ima je svuda oko nas, ali i u nama... Samoća, starost, ali i život koji buja... »Ništa više i tužnije ne podsjeća na smrt, onu samo našu, nego to obilje života u jednome jedinom grmu bazge uz koji smo, jednom davno, udahnuli taj večernji zrak« (Delimir Rešicki, Pustara). Izlazak Faktora iz samonametnute fascinacije Fritzom Langom polučuje uvjerljivi hommage životu... ali i smrti! Osječki će autor reći da je film posvetio Stanu Brackhageu, velikanu avangardnog filma, ali i Vedranu Šamanoviću, neprežaljenom snimatelju. (Šamanović je i posthumno nagrađen i za rad kamere u Pustari!)

I eto nas opet na početku zapisa: Šamanovićeva etida o smrti zaokružena je Faktorovim meditacijama o neumoljivoj prolaznosti. Vratimo se još jednom i početno postavljenom pitanju. »Je li eksperiment uspio?« Jest! Ovogodišnja selekcija ponudila nam je barem nekoliko dobrih filmova. I dok neki u svojim filmovima »stoje«, kod drugih je zapaženo i kretanje

Dovoljan razlog za ocjenu uspio još jedne eksperimentalne selekcije Dana?!

SADRŽAJ

ZAPIS