Ove je godine na samoborsku Reviju hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva prijavljeno ponajviše uradaka studenata triju akademija, pa bi po tome ona mogla ostati upamćena kao prvi i najobuhvaatniji susret studenata umjetničkih akademija.
Ali to je i jedan pokazatelj lagana, ali uvjerljiva gašenja ili barem gubljenja na naviknutoj važnosti koju su imali kinoklubovi u okupljanju autora i stvaranju nezaboravnih dostignuća u području neprofesijskoga filmskog djelovanja. Ako se vratimo samo malo u povijest, uvjerit ćemo se da je, primjerice, forma eksperimentalnog filma i videa, kao jedan od najpotentnijih, najprobitačnijih i najautohtonijih oblika filmskog izražavanja u nas, egzistirala uglavnom ili jedino pod okriljem kinoklubaške scene.
|
| Pandemija, Ivan Livaković, ADU |
Iz ponuđenih, ali i iz odabranih radova koje je žiri odvojio za prikazivanje u konkurenciji, lako se mogu izvući uočljive smjernice dodirnih komponentni neprofesijskih ostvarenja.
Akademija dramskih umjetnosti nudi sužen, isključiv, igranofilmski svjetonazor, u kojem u obliku jednostavnih kinestetičkih vježbi gledamo kao na tvorničkoj traci fotokopirane vizure odnosa između mladih ljudi koji u nekom suženom prostoru pokušavaju rješavati svoj ili tuđi problem. Filmovi koji su u biti svedeni na verbalne smicalice. Nekad manje, nekad više neuspješne.
|
| Miramare, Michaela Mueller, ALU |
Sličnost svih radova ili podudarnost ciljeva ide tako daleko da se u dramaturškom smislu ne trude otvoriti kutije značenja, već se uglavnom, potpisujući kreativnu predaju, općenito slažu da stvari ne treba razvijati u bilo kojem smjeru. Iznimke iz tog pravila postoje i one su rijetke i jedva opstaju, ali kad zažive, onda su agresivno i ubitačno drukčije i ni jednim dijelom ne odaju možebitnu pripadnost istom krugu ili uobičajenoj školskoj uškopljenosti.
Akademija likovnih umjetnosti, to jest njezin odsjek za animaciju i nove medije, pravo je osvježenje revije. Daruje nam lepezu kratkih, izrazito istraživačkih, kreativno nadmoćnih uradaka koji, ne ulazeći u područje frustriranosti već viđenim u hrvatskoj animaciji, iskaču s osebujnošću koja plijeni vrsnom izražajnošću te kompleksnošću primjene kombiniranih tehnika animacije, prastare, ali i najsuvremenije, te gledatelju pruža iskrene trenutke filmofilskog uživanja za pamćenje.
|
| Visibabe, Ivica Mušan, UMAS |
UMAS – Umjetnička akademija u Splitu zastupljena je u svim rodovima filmskog izraza. Na UMAS-u ravnopravno se njeguje i igranofilmska, eksperimentalna, dokumentarna i animacijska forma. Njihove kratke uigrane igrane etide dovedene su do zavidne produkcijske razine, dokumentarci pak temeljito istražuju izazovne prostore urbanog, a eksperimenti i animacije opet superiorno barataju medijima koji nikoga ne štede. Na braniku posustale kinoklubaške scene i scene nezavisnih autora ove godine nam se, između ostalih, nimalo autsajderski nude i dva dugometražna ostvarenja. Jedan dokumentaran, drugi stilizirano igrani. Oni i ne samo po trajanju pokazuju žilavu borbu za opstojnost drukčijeg oblika djelovanja unutar već nacrtane kreativno pokretne manipulacije između viđenog i naslućenog.