Zapis

Facebook HFS
Posebni broj
2008
Posebni broj/2008
Nove knjige
NOVE KNJIGE
Ivo Škrabalo
HRVATSKA FILMSKA POVIJEST UKRATKO (1896-2006)

V.B.Z. i Hrvatski filmski savez, 2008

Ivo Škrabalo triput se spisateljski suočavao s hrvatskom filmskom poviješću. Prvi put u osamdesetima u knjizi Između publike i države (1985), kada je ta hrvatski film bio sastavnicom jugoslavenske kinametografije; drugi put u devedesetima (101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997, 1998), kada se, konačno svoj, hrvao s nedaćama postkomunističke tranzicije; i konačno, na izmaku prve dekade novog milenija, kada je svijet počeo prepoznavati taj novi hrvatski film. Svaka inačica te povijesti, osim što je obuhvaćala veće razdoblje, zato je bila drukčijeg konteksta i prizvuka. Nužno su se mijenjali fokus i jačina neizostavne kritičke (katkada i polemičke) oštrice njezina pisca.

Pišući treću knjigu hrvatske filmske povijesti, a imajući u vidu da su povijesne čitanke novim naraštajima sve deblje i teže, dok su počeci hrvatskoga filma sve apstraktniji i maglovitiji, Škrabalo je uspostavio i novu ravnotežu u povijesnoj građi. Sve je i dalje tu — ’ukratko’, samo je povijest još deset godina bogatija, a novog hrvatskoga filma — onoga koji se bez prigovora i kontroverzi takvim može nazvati, sada je mnogo više. Više je i njegovih bitnih ali zanemarenih aktera, marginalnih ili apartnih fenomena koje je autor apostrofirao i obradio u posebnim doda(t)cima glavnom tekstu, odgovarajući još jednom na pitanje tko je što bio i dao hrvatskoj kinematografiji.

Midhat Ajanović
KARIKATURA I POKRET
Devet ogleda o crtanom filmu

Hrvatski filmski savez, 2008

Karikatura i pokret pravi je kompendij znanja o animaciji, ali znanja razvijena kao ’popratna posljedica’ velike radoznalosti, problemske osjetljivosti i analitičke poduzetnosti njezina autora, Midhata Ajanovića. Raspon njegova pristupa animaciji je širok, a obuhvaća teorijsko-interpretativna tumačenja ključnih svojstava i mogućnosti animacije na kliznoj granici između animiranog i ’živog’ filma, animacije i likovnih umjetnosti (Ogled o mikrokadru; Karikatura i film; Humoristički crtež od tiska do filma; Animirani strip-kvadrat, a i druge rasprave u knjizi). Gotovo sve studije ujedno su i povijesni pregledi. Neke su izričito ’monografske’ povijesne (Samosvjesna crtana figura; Tex Avery — diznijevska negacija Disneya; Ideološka panorama zagrebačke škole), dok su pojedine portreti umjetnika-prekretnika (Don Kihot — film s tajnom; Crtana ’perestrojka’ Priita Pärna). Taj raspon posljedica je temeljne očaranosti Ajanovića suptilnostima, složenošću i iznenađenjima koje postojano otkriva u animaciji i kao zaljubljeni gledatelj, i kao zdušni tumač.

Ante Peterlić
POVIJEST FILMA: RANO I KLASIČNO RAZDOBLJE

Hrvatski filmski savez, 2008

Tko god se primi čitanja Peterlićeve Povijesti filma s predrasudom da je ipak riječ o djelomičnoj i tek jednoj od mnogih filmskih povijesti, shvatit će koliko se Peterlićev pristup njegovoj posljednjoj samozadanoj filmološkoj zadaći razlikuje od ostalih pristupa. Njegov je zahvat neusporedivo širok. Seže do kinematografskih prapočetaka ili pretposvijesti, a u hodu prema današnjem vremenu gustom znanstveničkom mrežom hvata sve što je ikada moglo imati ikakve veze s njegovim ’svetim’ predmetom: od tehničkih izuma i otkrića, preko novih znanstvenih i filozofskih spoznaja do vrenja u umjetnostima, koje su se početkom dvadesetoga stoljeća počele odricati svoje tradicije, dok je film tada tek čeznuo za njom. Više je puta izrečena Peterlićeva teza, zabilježena i u ovoj knjizi, kako je film za stotinu godina prešao put za koji su drugim umjetnostima, od slikarstva, književnosti do glazbe, trebala stoljeća. Jedina je šteta što kao povjesničar nije uspio stići do posljednjega dijela toga puta, kada je vrludava ’zmija’ nove umjetnosti, po općem postmodernom nalogu, čvrsto zagrizla vlastiti rep. Da je ovom knjigom dosegnuo taj suvremeni trenutak, u rukama ne bismo držali samo iznimnu povijest ranog i klasičnog razdoblja, niti tek neku novu povijest filma, nego zacijelo i superpovijest — Peterlićevu sintezu svih filmskih povijesti.

Ipak, obrađena razdoblja i nagovještaji daljeg razvoja — u tipično peterlićevskom, sveobuhvatnu, a opet razumljivu načinu izlaganja — pružit će velik čitateljski užitak ljubiteljima filma (što je i sam Peterlić prije i nakon svega bio), a mnogi će iz ove knjige imati priliku štošta i naučiti, pa i prevrednovati ono što su prije znali.

Nenad Puhovski
DIGITALNI ABECEDARIJ AUDIOVIZUALNIH POJMOVA

Hrvatski filmski savez, 2008

Nenad Puhovski godinama je upoznavao digitalne medije, mnogo prije nego što su postali sveprisutni, prikupljao pojmove iz tog područja, a potom je uobličio Digitalni abecedarij audiovizualnih medija. Kad se nešto već zove rječnik, pojmovnik ili abecedarij, dvije su konotacije nezaobilazne: prvo, da je to tumač, da autor ima pretenziju objašnjavati smisao nedovoljno poznatih pojmova; i drugo, sveobuhvatnost — kakav bi to bio rječnik kad čitatelj u njemu ne bi našao tumačenje gotovo svih relevantnih pojmova?

Područje digitalnog veoma ja naraslo; kako izabrati one bitne i zanimljive pojmove? Prvo, mora se znati kojeg užeg područja je pojmovnik, i drugo, kome je namijenjen.

Letimični pregled nekoliko dostupnih informatičkih (»digitalnih«) rječnika pokazuje trend njihove specijalizacije, odnosno profiliranja: svi su informatički, no neki obrađuju područja poslovne, a neki opće, ili pak inženjerske informatike, neki desk top publishing, jedni su općenito namijenjeni digitalnim fotografima, drugi baš digitalnoj obradi fotografija, treći pak video-amaterima... Kod nekih sam naslov precizira o čemu je riječ, u druge pak treba zaviriti da bi se to ustanovilo.

Puhovski je sastavljao knjigu vođen svojim interesima, a to su široko shvaćeni različiti elektronski mediji povezani natuknicama audiovizualno i video — danas se to područje rado opisuje terminom multimedija. Taj pojam može zavesti jer obično podrazumijeva tehnike audiovizualnog snimanja, reproduciranja i prezentiranja temeljene na potencijalu kućnog računala, te je takva multimedija korisnički dostupna širokim masama, poslovnim i kućnim korisnicima. Podataka o takvoj multimediji u ovoj knjizi ima, no prije bi se moglo reći da je Puhovskom pravo polazište tehnika standardne televizije. Polazeći od broadcast kvalitete kao svojevrsnog audiovizualnog standarda, on u ovom radu obuhvaća i »substandardne« tehnike, namijenjene amaterskim korisnicima. Ipak, više pozornosti poklanja tehnikama namijenjenim specifičnim zadacima u profesionalnoj audiovizualnoj proizvodnji — standardnoj televiziji i televiziji visoke rezolucije, preplitanju različitih tehnika, kao i računalnim pojmovima koji prate nastanak, pohranu, obradu i transmisiju podataka o digitaliziranoj slici i zvuku.

SADRŽAJ

ZAPIS