Zapis

Ustajanje u 6:30, krvave oči, umor, bolovi u debelom mesu na kojemu je, zbog cjelodnevnog sjedenja, teško pratiti večernje projekcije, bombardiranje informacijama čija normalna recepcija sa svakim danom postaje sve bliža nemogućoj misiji - to je u nekoliko riječi seminarski program Četvrte medijske škole. No, da me se ne shvati krivo – sve to, ali i još puno toga, razlog je zbog kojega ću se, na bilo koji način, vratiti u Trakošćan. Zašto? S obzirom na to da je ovo bila moja prva godina u Medijskoj školi, moram se ograničiti na dojmove koje sam stekla na prvom stupnju seminarskoga dijela i nadati se da će biti prigode za njihovo skupljanje i na drugome, te u svim radionicama. Program, na što su me mnogi upozoravali, pretrpan je raznim temama - od teorije filma, povijesti svjetske i hrvatske kinematografije, povijesti Zagrebačke škole animiranog filma, metode dokumentaraca, filma i drugih medija... Ono što čini pojedina predavanja preopširno je da bi se usvojilo tijekom osam dana, ali pruža izvrsnu podlogu za daljnja samostalna, tj. individualna proučavanja relevantne literature koja se po prigodnim cijenama polaznicima u Trakošćanu i nudi. Već treći dan polako se počinje osjećati umor i zbrka u glavi od previše informacija koje su se počele međusobno ispreplitati: kadar, plan, kut snimanja, stanje kamere, okvir, izrez, scena, sekvenca, scena unutar sekvence, a tek godine novih dostignuća u razvoju filmskoga jezika ... Tko bi to sve popamtio?! Kada sam dolazila u Medijsku školu nadala sam se demistifikaciji procesa stvaranja filma, upoznavanju s njegovim tajnama, nekim novim spoznajama iz teorije i povijesti – nisam vjerovala da ću dobiti sve to i još više. Naime, pripadam onoj generaciji mlađega naraštaja koji je u vrijeme ozbiljnijega upoznavanja s filmom bio zakinut prestankom djelovanja Kinoteke, tako da se moje tadašnje upoznavanje s onime što bi trebale biti njegove vrijednosti, kvalitete, odvijalo na američkim blockbusterima koji bi povremeno zaigrali u kinima. Djela autora poput Davida Worka Griffitha, F. W. Murnaua, Lenni Riefenstahl, Davida Leanna, Williama Wylera ili dokumentarci Nikole Babića, Zorana Tadića, Obrada Gluščevića i drugih do Trakošćana su mi, kao i mnogima na prvome stupnju, nažalost bila potpuno nepoznata. Uz to, ne samo da sam u Medijskoj školi imala priliku vidjeti i arhivske zapise iz doba samoga rađanja filma (poput snimke Šibenske luke iz 1903.) nego sam sve to pogledala uz komentare naših najvećih filmskih teoretičara. Zbog toga ne treba posebno naglašavati vrijednost seminara koji nadoknađuje sve one rupe u upoznavanju s medijskom kulturom, nastale nekadašnjim propustima u obrazovnom sustavu kao i trud svih onih koje ih pokušavaju popuniti. A što se samih predavanja tiče, teško da bih mogla izdvojiti neko koje me se posebice dojmilo – sve je bilo novo, time i zanimljivo, a čim vam ih drže znalci poput dr. Ante Peterlića, dr. Hrvoja Turkovića, dr. Mate Kukuljice ili mr. Darija Markovića, sigurni ste i da je utemeljeno. No, da ne bi sve ostalo na pohvalama (koje su u ovom slučaju u potpunosti opravdane) evo i jednog, više zapažanja, nego kritike. Iako je Škola medijske kulture (posebice seminarski dijelovi) u prvome redu namijenjena učiteljima i profesorima, sve je češća pojava da su polaznici i ljudi izvan te populacije, tj. oni koji jednostavno žele znati više o filmu. U tome smislu, kao jednoj od tih polaznica koje nemaju veze s nastavom, tj. školom, metodičke radionice bile su mi nezanimljive. Osim što se gosti - predavači (iz redova filmskih znalaca) pohvalno angažiraju u nastojanju da nas uče razmišljati filmski, akademizam i rad po šabloni voditelja radionica bilo je razlogom da u vrijeme njihova održavanja svoje mjesto potražim u dvorani drugog stupnja, u kojoj bi se u to vrijeme održavala puno zanimljivija predavanja (primjerice ono M. Kukuljice o dokumentarnim elementima u igranom filmu i obratno). Upravo zbog toga hvale je vrijedan raspored koji takve zamijene omogućava, ali i plan voditelja Škole da već sljedeće godine metodički dio odvoje u poseban seminar. Dakle, inserti iz svih relevantnijih djela filmske povijesti, koji se ne mogu vidjeti nigdje drugdje i projekcije uz komentar vrhunskih predavača garancija su da ćete u Medijskoj školi naučiti razmišljati i govoriti medijski. Uz to, gladni zasigurno nećete ostati (hotelski obroci su toliko veliki da preporučujem preskakanje večere), a tijekom osmodnevnog druženja velika je vjerojatnost i za, kako bi Balašević rekao, stjecanje druga do groba. Jedno takvo prijateljstvo dogodilo se i između kolegice iz grupe Branke (inače Slavonke) i Dalmatinca Tonija, s drugog stupnja, koje će, zahvaljujući Brankinom kreativnom duhu (a pod utjecajem netom odgledanog animiranog Bećarca Zlatka Boureka) zauvijek ostati opjevano u Trakošćanskom bećarcu: Mili Bože što se ono praši, Ono Toni na kameri jaši. Jao Toni što li ti se sprema? Krupan kadar iz oka ti sijeva. Toni žmiga, lampica mu gori Rakurs žabe najbolje mu stoji. Toni šeće, panoramom kruži, Jezero ga najbolje sad kuži... Branka Krančević, OŠ «Stjepana Kefelje», Kutina