Zapis

Problematiziranje medijskih granica Međunarodna izložba suvremene fotografije u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, pod naslovom Od miga do micanja, obuhvatila je dvadeset autora iz deset zemalja. Izložba je bila koncipirana tako da prikaže raspon suvremene fotografije u kontekstu problematiziranja fotografskog izraza. Polazeći od činjenice da je fotografija temeljna filmu i videu, te da je sve češće i sama animirana u video, izložba je obuhvatila autore koji svaki na svoj osoban način participiraju u problematiziranju spomenutog odnosa. Tri su temeljne točke oko koje se razvila izložba: klasična, statična fotografija, koja istražuje kemijske procese, stvarne i medijske granice, te ruši ustaljene barijere, fotografije nastale kao zaustavljeni kadrovi iz videoradova, te fotografije koje su kompjutorskom animacijom pokrenute u videofilmove. Među autorima iz prve grupe ističe se Željko Jerman, koji već tri desetljeća ispituje kemijske procese u fotografiji, priređujući performanse tijekom trajanja izložbe kojim ispunjava fotoosjetljivo platno izvodeći na njemu gestualno fotoslikarstvo. Za razliku od slikara ekspresionista koji u potpunosti vladaju svojim medijem (tehnikom i sredstvom rada), Jerman nije u potpunosti autor svog projekta. Kao u svakoj fotografiji, medij sam po sebi određuje neke odnose, u ovom slučaju kemijski proces izlaganja fotoosjetljivog platna prostoru, što znači da svjetlo, koje je jedan od obaveznih koautora svake fotografije, i ovdje ima svoju priliku djelovanja do konačne fiksacije, koju određuje autor periodičnom fiksacijom slike. Njegov je svjetlosni fotoizrez promjenjiv toliko dugo dok to autor želi, u ovom slučaju dvadesetak dana, za vrijeme trajanja izložbe. Slovenski autor Žiga Kariž suprotstavio je u svojoj umjetničkoj instalaciji stabilnu fotografiju, snimljenu s jednog američkog filma prikazivana na TV-ekranu (te dakle s određenom strukturom, koja je postala dio suvremene fotografije), živoj tv TV-slici, u kojoj se ogledaju posjetitelji izložbe i promatrači njegove instalacije. Imaginarno i stvarno vraćeni su u granice prirodnog odnosa, što tom neobično artificijelnom projektu daje čudesnu ekološku mjeru. No stvarnost je ovdje relativizirana u nekoliko medija (film, TV, fotografija, instalacija, TV) kojima je fotografija dakako temeljna. Granice medija razmiče i Ivan Faktor svojim radom Umorna smrt, u kojem nekoliko puta prebacuje jednu tehniku u drugu, da bi u konačnici apostrofirao medijsku smrt, kao svojevrstan novi fenomen. On je, naime, videozapisom snimio fotografiju na groblju, osobe kojoj je na videotraci tilovanjem dodao uz ime i prezime, godinu rođenja i smrti i godinu destrukcije nadgrobnoga spomenika, koja pada u ratnu 1991. Koristeći se također naslovima u Langovu filmu Der Müde Tot, autor je obje situacije povezao smirenom fotografijskom instalacijom. Zdravko Mustač svoj je kratki igrani film izgradio na sadržajno bogatoj (u ovom slučaju obilnoj voćem) fotografiji, koja se na izložbi izdvaja kao zaustavljeni kadar klasične, gotovo barokne zasićenosti. Nasuprot njemu zaustavljeni kadrovi iz videorada Tomislava Gotovca, Glenn Miller 2000, zasnovani su na filmskom i likovnom minimalizmu u kojem se snažni dojmovi zbivaju izvrtanjem kamere (što bi gore, postaje dolje) i postupnom prirodnom smjenom dana u noć. Vožnja u krug, izvrtanje uobičajenog horizonta u izrezu, ponavljanje unutar kojeg se zbivaju čitavi nizovi veličanstvenih mijena (oblaci, sunce, sumrak, mrak, svjetla itd.) daju čitavom filmu, koji funkcionira u potpunosti izvan svake literature, čisti likovni doživljaj. Još jače fotografiji izmiče Ivan Galeta sa zaustavljenim kadrovima iz filma Water Pulu, u kojem pokret dominira do te mjere da je svaka fotografija proizašla iz njega, bliža suvremenoj apstraktnoj slici nego klasičnoj fotografiji. No, u temelju svih videozapisa i filmova nalazi se vrlo konkretna sličica (kadar, izrez, frame), koje je u svom radu raščlanio Sandro Đukić i ispisao crno-bijelim pisačem. Složivši niz sličica nastalih tijekom nekoliko minuta snimanja, autor je dokumente jednog medija prebacio u novi odnos, koji ih je pretvorio u iznimno zanimljivu i grafički osobitu fotografiju golemih dimenzija. Željko Sarić bavio se drugom vrstom problematike pomicanja izreza. Poznatom fotografskom kamerom koja snima svih 360 stupnjeva snimio je na slajdove pripreme jednog baletnog projekta, Danse Faust Danse. Fotografirao je na uobičajen način sa stativa rotirajućom kamerom, zatim iz ruke pomičući se sam i uz pomicanje kamere, te konačno prelazeći kamerom preko željenih objekata skenirajućim načinom. Svoje je dugačke slajdove predstavio međutim instalacijom koja unutar jednoga zaustavljenog fotografskog kadra stalno projicira ostale slajdove, slijepljene u videovrpcu na način da svaki slajd gledamo ponovno kroz dimenzije originalnog izreza. Tako se filmom čini i sama fotografija, zbog svoje dužine pogleda. Iznimno veliki dijas (od 5 metara) postavila je njemačka umjetnica Sabina Kačunko. On prikazuje strukturu zemlje, a osvjetljava se na pristup svoga gledatelja (fotoćelijama). On prikazuje onu drugu vrstu strukture, koja ne proizlazi iz samog medija ili njihovim miješanjem, nego postoji kao prirodna činjenica (Mutter Erde). Ljepotu i raskoš prirode fotografirao je Ivo Pervan na romantičnim fotografijama, koje je u novi videomedij animirao i uglazbio Matej Meštrović. Dalibor Martinis, baveći se odnosom mirne fotografije i pokrenute fotografije videozapisa, postavio je diptih (dvije elektronske plazme na koje se projiciraju s dva odvojena videa slične slike s tek neznatno odmaknutim izrezima ) koje kao u sinemaskopu prikazuju živu sliku statičnog promatrača, nadopunjujući njezinu živost glasnim psovanjem ptica. Od fotografija Rona Sluika (Nizozemska), koji radi klasične diptihe, ali pomaknuta fotografskog kadra, i Lise Rosenmeier (Danska), koja svojim fotografskim izložbama umrežuje čitav svijet na internetu, te drugih autora koji animacijom fotografija ili njihovim zaustavljanjem iz videozapisa istražuju ne samo medije nego i ljudska ponašanja proširujući granice istih (Katarzyna Kozyra iz Poljske; Svetoslav Stojanov, Aleksander Jevtimov iz Bugarske) javljaju se autori koji vrlo klasičnim fotografskim tehnikama i suvremenim prezentacijama iskazuju otvoreno svoju angažiranost za pobjedu humaniteta u praiskonskom i univerzalnom smislu (Arno Fabré; Aleksandar Ilić i Ivana Keser). Izložba je ostvarena u suradnji Hrvatskog fotografskog saveza i Hrvatskog filmskog saveza, s obzirom na problematiku, a njezinim je krunskim gostom bio Petar Kubelka, koji je na otvaranju osobno vješao svoj film Schwerchater iz 1958. godine na pano, slažući ga u viseći vijenac kako bi publici i na taj način dao do znanja da je film niz statičnih sličica (fotografija, kadrova, izreza, frameova), koje imaju i svoju skulpturalnu vrijednost, te nadasve likovnu. To je pojasnio i na predavanju u Götheovu institutu u Zagrebu, demonstrirajući njegovu antropomorfnost, te konačnu čaroliju filma, koja je, kao i kod svih oblika umjetnosti, tehnika, medija i tehnologija, u svojoj biti čarolija duha, koja traži osjetilnost drugih (publike) da tu čaroliju prihvate kao vlastiti intelektualni užitak.