Nakon izdržane trogodišnje zatvorske kazne Rade, uz pomoć uvjetno puštena zatvorenika Ive, zarobljava suca, sučevu kćer i njezina mladića, zamjenicu javnoga tužitelja i glavnoga svjedoka optužbe te ih odvodi na ujakovo imanje u napuštenom zaseoku. Nakana mu je da od njih dobije potpisane izjave o vlastitoj nevinosti i montiranosti procesa tijekom kojega je osuđen, jer je kao pokretač i vođa štrajka u svome poduzeću tražio ostavku vlade. Iz tih političkih razloga namještena mu je pronevjera u skladištu slijedom koje biva zatvoren. Kad dobije izjave, zatražit će novac i putovnice kako bi on i Ivo mogli napustiti zemlju, a taoce će zauzvrat pustiti. Međutim, ne odvija se sve po planu. U Zagrebu sučeva susjeda policiji prijavljuje njegov nestanak. Istražitelj to povezuje s nestankom tužiteljice te se za pomoć obraća umirovljenom kolegi Peri, čiji je sin Džo također otet. Za to vrijeme taoci planiraju bijeg, ohrabreni dolaskom namjernika Tadića, kojega se Rade brzo rješava izlikom o lovu. Mijo prvi pokušava, no osujećen je. Džo je uspio pribaviti turpiju kojom noću nastoji prepiliti rešetke na prozoru sobe u kojoj spavaju. Sudac se postupno sprijateljuje s ujom te mu ovaj noću ruke ostavlja slobodnima. Rade i Ivo sukobljavaju se zbog sučeve kćeri koja Radi uzvraća simpatije, a Ivo je i sve nezadovoljniji Radinim odstupanjem od provedbe plana. Sve očiglednije Ivino zanimanje za tužiteljicu Miru taoci planiraju iskoristiti.
 |
| Osuđeni, 1987. |
Jedne noći Mira zavodi Ivu, a za to vrijeme Džo ukrade pušku i bježi. No, pri skoku sa stuba ozlijedi nogu. Razbješnjen Džoovim bijegom, Rade postrojava taoce u dvorište. Karakterno ambivalentan Mijo otkriva mu potankosti zavjere i bijega. Razračunavanje prekida pucanj koji im otkriva da Džo nije daleko dospio. U verbalnom obračunu Rade i suca, sudac dobiva srčani napad. Rade odlazi u grad po nužne lijekove te iz novina doznaje kako je za njim i Ivom izdana tjeralica. Unatoč lijekovima, sudac umire. Okrivljujući se za sučevu smrt, Rade želi odustati od svega, no izigrani mu se Ivo suprotstavlja. Podvojenost među otmičarima iskorištava Mira, huškajući Ivu protiv Rade. Situacija se stubokom mijenja, Ivo i Mira vezuju dotadašnje tamničare. Uz Tošinu pomoć Rade i sučeva kći bježe, a Tošo i ujo ostaju u kući.
Iscrpljene bijegom, svoju bivšu djevojku i otmičara Radu u poljupcu pokraj izvora zatječe izmučeni Džo. Ranjava Radu i vodi ih natrag želeći nagodbu s Ivom. Pri pregovaranju pojavljuje se Mijo, na kojeg su očito svi bili zaboravili i puca u Džoa, a potom Mijo ubija Miru, Ivo uju, Rade puca u Ivu, Ivo ranjava Radu, Tošo bježi... histeričnu sučevu kćer Rade odvlači s poprišta, na koje ubrzo stiže policija, čiju je potragu za nestalima ubrzala Tadićeva prijava. Radu i sučevu kćer u bijegu presreće Pero, koji je vidjevši mrtvog sina odlučio pravdu preuzeti u svoje ruke. Govoreći Sonji i Radi kako će mu »odrobijati sina gore nego u zatvoru« odvozi ih u nepoznatu smjeru. Novinska crna kronika ispod naslova »Dvoje još u bijegu« objavljuje fotografiju jedinoga preživjelog svjedoka Mije.
* * *
Film Osuđeni podosta se razlikuje od svih prethodnih s obzirom na poziciju glavnoga junaka. Prvi put Tadićev junak pokušava ’uzeti stvar u svoje ruke’, odnosno biti aktivan. Do krajnosti ugroženi, i protagonisti prethodnih filmova na ovaj ili onaj način pokušavaju za sebe nešto učiniti, no takav se obrat zbiva na samu kraju filma, dok je u Osuđenima polazište priče. Stoga se, u slobodnijem razmatranju, priča filma doima kao nastavak Sna o ruži, progovarajući, na neki način, o zbivanjima ’nakon završetka’ prethodnog. A upravo je ta dimenzija sprege viđenoga i neviđenog kao temelj recepcije filma oduvijek draškala imaginaciju gledatelja. Takvo polazište postavlja pred redatelja i nešto drukčiji dramaturški zahtjev. Njegovu složenost određuje nekoliko čimbenika: glavni je junak Rade stavljen izvan zakona kao žrtva politikantske nepravde, on djelovanjem ugrožava osobe koje snose dio krivnje i odgovornosti za njegovu sudbinu, ali i one koje su u odnosu prema njemu posve nevini, a za takvo dvojstvo potrebna je redateljska spretnost u prevladavanju antagonizma, kako bi glavni junak pridobio simpatije gledatelja, točnije, kako bi oni pronašli mjeru razumijevanja za motiviranost njegovih postupaka. Istodobno, činom preuzimanja uloge tamničara umjesto dotadašnje uloge zatočenika institucionalizirane pravde, Rade ponovno navlači na sebe njezinu anatemu. Time je krug zatvoren i iz njega nema izlaza. Takav je kauzalitet i stvaran, a ne samo predrasuda, i u tom se spletu njegova aktivnost spotiče, te je junak opetovano žrtva. Kako bi oslobodio prostor za moralno učvršćenje glavnog junaka, koji je, mogli bismo reći, ’pošteni kriminalac’, Tadić uvodi lik Ive, ’pravoga kriminalca’.
 |
| Osuđeni |
Niz sukoba što se tijekom filma odvijaju na raznim planovima, kulminiraju ključnim sukobom dvojice ljudi izvan zakona, jedan je žrtva zle kobi i vlastodržačke izmišljotine ’društvenopolitičke nepodobnosti’, dok drugi zametak zla ipak više nosi u sebi, iako se i uzroci tomu mogu, u krajnosti, pretpostaviti u sličnim okvirima kakvi su odredili Radu. Ivo je dosljedniji u svom ’kriminalnom’ promišljanju svijeta. Sve dosad spomenuto upućuje na Tadićevu nakanu da podrobnije istraži mogućnost koju implicira kriminalistički žanr, držeći svojom pretpostavkom i djela koja podliježu tek moralnoj osudi. Provlačeći vješto i taj motiv kroz izrazita i doslovna, fizička narušavanja reda, Tadić uspostavlja složeno filmsko tkivo, kojemu je neprijeporno dorastao. Brojnost likova koji su škrto, ali precizno opisani, omogućava potpunu napetost jer se oko svakog od njih događa neka mala drama kao stalni pokretač radnje. No, o tome nešto kasnije. Dakle, Osuđeni su film koji kao i prethodne prispodobljavamo trileru s obzirom na moduse reguliranja narativnoga tijeka i niz drugih pretpostavnih točaka, no, kako sam autor kaže, u taj se film ’na mala vrata’ uvukla i njegova ljubav prema vesternu. Konačnica u kojoj Rade ostaje sam protiv svih (dakako uz odanu ženu) samo je neizbježnost divljezapadnjačkog poimanja pravde, obrascu kojega se utječe redom i zakonom razočaran junak. Vođen klišejem ’moje ime ovdje odsad znači pravda’, Rade with my rifle razračunava s krivcima skupno, ali i pojedinačno. Dekor kamene kuće (inače nedaleko Šibenika), dvorišta te krajolika boje sepije također daje vesternski štih Osuđenima. Opisani prostor Džo komentira po dolasku: »Kaj je ovo? Teksas?!« Istom dojmu pridonosi i završni obračun u kojem se, prema redateljevu naputku, glumci ponašaju poput junaka filma Pucanj u podne. Dokumentarističko iskustvo Zemlje poslužilo je Tadiću za motivsku i mizanscensku razradbu prizora u kojima Rade i Ivo zatočenike tjeraju da obrađuju zemlju. Svi se ti poslovi doimlju besmislenima, jer posvuda vlada pustoš, pa je kazna time još snažnija. Iako verbalnu grubost prokida i fizičko nasrtanje na taoce, Rade ih ponajprije ponižava metodama naučenim u zatvoru, poput oduzimanja prava na izvjesnost vlastite sudbine, dokidanje osobnosti preodijevanjem u bezobličnu i trošnu težačku odjeću, što je i prvi korak pri rušenju ljudskoga dostojanstva nametanjem ’uniforme’ kao negacije individualnosti. Gorčina nakupljena u Radi tijekom trogodišnjega robijanja razvidna je i u revanšističkim postupcima prema zarobljenicima. S njima nas Tadić upoznaje još tijekom predšpice: Rade i Ivo iz kombija redom motre buduće taoce, pri čemu ih Rade jezikom sudskoga dosjea predstavlja Ivi. Već je u tom ekonomičnom postupku pred gledatelja postavljena zagonetka, rješenju koje se, zajedno sa žrtvama, treba tijekom filma dovinuti, a likovi su raspoređeni u tipove: sudac kao ostario i obolio, no vrlo dostojanstven predstavnik kaste čijom se pravednošću mjeri demokratičnost svakoga društva; sučeva kći, studentica neopterećena očevom moći, draga djevojka koja svojom brižnošću za oca predstavlja i njega u običnoljudskom svjetlu; njezin mladić Džo, koji se slučajno zatječe u cijeloj priči, duhoviti zagrebački student kojemu je isprva sve to smiješno; tužiteljica Mira, samostalna i samosvjesna karijeristica koja, iako poprilično feministički orijentirana, ne oklijeva poslužiti se svojom ženstvenošću, Mijo, Radin bivši kolega, sitni karijerist, denuncijant i krunski svjedok lažne optužbe, inače suprug i otac bolesne djevojčice. Dvosmjernim je ocrtavanjem toga lika naznačena njegova karakterna ambivalentnost. Mijo je čovjek na kojega svatko može računati i na kojega nikada ne možete računati. Predstavnik je i onih što se »pred gospodarevom milošću povijaju kao trava«, što će reći kako je upravo Mijo ’čovjek za sva vremena’. Njegovi postupci nikada nisu slijed viših motiva, on je redovito prozaičan, sebičan i ne libi se ničega kako bi produljio svoje mediokritetsko bivanje. Ipak, mora mu se priznati lukavost, a i pokvarenost, što mjereno metrom preživljavanja nije u konačnici toliko za osudu, koliko za žaljenje. Postojanje takva lika od sama početka pridonosi neizvjesnosti jer su njegova moralna uglibljavanja nedosljedna i stoga nepredvidiva. Na kraju je, kako to obično i biva, jedini preživjeli (izuzmemo li Radu i sučevu kćer) upravo Mijo. Pod pritiskom neobičnih okolnosti u kojima su se zatekli, i ostali likovi pokazuju neke nepoznate strane svojih osobnosti. Sudac uspoređen s Radinim ujakom, a i zbog svoje bolesti, uglavnom izmamljuje simpatije i sućut. No, kako se u samrtničkom hropcu nakon umorne rezignacije u njemu javlja đavolska žudnja za moći (jer bolest i smrt uvijek je nemoć) kojom je bio osmišljen njegov bitak, tako se javlja i primisao kako je njegova smrt svojevrsno iskupljenje za model pravde čijim je izvršiteljem bio. Sučeva kći kroza sve prolazi staloženo, jer sve što se zbiva do očeve smrti nje se tiče samo posredno, ali sućut koju osjeća za oca meko je tkivo kroz koje prolazi i naklonost za Radu, kojega pokušava razumjeti. Njezina je transformacija iz obične djevojke u ženu za koju nije toliko sudbonosna odanost voljenom muškarcu koliko kaos u kojemu se zatječe nakon očeve smrti paradigmatska. Druga žena, tužiteljica Mira, na trenutke je pomalo histerična, no ubrzo se prilagođava novonastaloj situaciji i racionalno raspolažući s onime što ima, dakle, samom sobom, iz neke ženske kalkulacije priklanja se Ivi, jer on je upravo tip muškarca s pomoću kojega može ostvariti svoj naum. Prokušana formula ’ugodno s korisnim’ na kraju je ipak neuspjela, naime i dvolična dama i razbojnik završavaju tragično. Džo gotovo preko noći odrasta, od neozbiljna mladića postaje izbezumljeni osamljenik kojega su svi izigrali i u tom smislu, i osvete vrijedna žrtva. Spomenimo još i uju, dobrohotna starca koji pomaže nećaku. Budući da ’krv nije voda’, obitelj je u njegovu patrijarhalno poimanu svijetu na prvom mjestu, (pokojna ga je sestra zadužila da skrbi za jedinca joj Radu), a pogotovo kad je riječ o obrani časti, što u konačnici Rade i želi ishoditi. Na tom se planu i zameće sukob dvojice bivših robijaša, ujedinjenih djelomice preklopljenim interesom. No, kako je Ivo čovjek prilagodljiva moralnog kodeksa, a Rade zapravo nesretnik žedan pravde i oskvrnute časti, nužno se sukobljavaju kad on potresen sučevom smrću odluči odustati od svojega nauma, uviđajući kako je njegov pothvat poprimio šire razmjere od planiranih i kako nehotičnom smrću suca njegov predmet postaje bespredmetnim. Usporedno s dramatičnim zbivanjima u pustomu zaseoku u Zagrebu se pokreće istraga. Komunikacijska izoliranost junaka ne pruža im mogućnost da o tome išta saznaju, te je tako njihova ugroženost još izrazitija. Namjernik Tadić, koji je s prijateljima pohodio selo svojih starih (u razgovoru s ujom zamjetna je nostalgija i žaljenje za sudbinom svih napuštenih ognjišta i tradicijskih spona), vrativši se u Zagreb iz novina doznaje kako je za ljudima s kojima se susreo na zapuštenom imanju izdana tjeralica. Građanska mu dužnost nalaže da njihovo boravište prijavi policiji. U hodniku policijske postaje na prava ga vrata upućuje Zoran Tadić.
Dosjetka s ’Tadićima’, pravim i ’pravim’, uspjela je i kao upućivanje na onoga tko je ’kriv’ za sve, dakle sama autora. Unakrsnim su sukobljavanjima u ujinoj kući napetosti dovedene do vrhunca. Istovremeno, osim službene policijske potrage, u tijeku je i privatna istraga Džoova oca Pere, umirovljenoga policijskog inspektora. On na svoj tihi način, slijedeći indicije, osobno motiviran, prvi stiže na poprište obračuna. Pronašavši mrtva sina, donosi nemilosrdnu odluku. Sam će izvršiti pravdu, odvodeći Radu i sučevu kćer u kućicu na osami. Karikirajući na kraju motiv cijele priče njegovim ponavljanjem, koje bi tako moglo teći u nedogled, Tadić nas izaziva mnoštvom pitanja o zločinu i kazni, pravdi i nepravdi, žrtvi, zločincu, važećem društvenom ustroju, njegovoj fikcionalnosti, pravu na sud, (ne)smislu osvete. Vratimo se raspletu u kojemu do krajnosti dovedene napetosti i doslovce pucaju. Gotovo da se ne zna tko na koga puca, tko je s kim, a tko protiv koga, jer se pred hicem brzo donose odluke, a bilanca je leševa strašna. Rasapom svakoga pokušaja logičnog ustrojavanja stvarnosti prokazana je i besmislenost zločina, uvijek i iz bilo kojih pobuda. Dodajmo kako je znatan dinamizam u Osuđenima postignut akcijskim prizorima, višesmjernim promicanjem radnje, složenošću fabule. Tadić postiže vizualnu napetost sukladnu onoj u narativnoj strukturi i montažnom dinamikom. Realističnost uprizorenja ostvarena je i dominacijom srednjih planova. Spregom fotografije u kojoj tamni dijelovi imaju prevlast i dramatične zvučne obrade, koja uključuje autentično škripanje crvotočnih podnih dasaka ili zahrđalih šarki vrata, recipijentova je pozornost nužno napregnuta. Kako se svi pokušaji bijega, a to je glavna zadaća zatočenika — osloboditi se, razložno, odvijaju noću u konspirativnoj atmosferi zajedničke spavaonice, a dogovori obavljaju krišom i šaptom, to je ’uvučenost’ gledatelja u zbivanja logično posljedična. On je jednako zabrinut za sudbine zatočenika i tamničara. Tadić to predznanje vješto eksploatira pri ostvarivanju suspensea.
Završni nam kadar kazuje kako je istina često nedokučiva, jer ispod novinskoga naslova »Dvoje još u bijegu« i objavljene fotografije na kojoj Mijo u zagrljaju steže svoju djevojčicu novine donose verziju događaja kako im ga je predočila policija, koja je, kao i obično, stigla prekasno da bi bilo što učinila, spriječila žrtve ili kaznila krivce. Time Tadić i ironizira redovito prijepornu dosežnost institucionalizirane pravde. Iako je naslov filmu nadjenuo distributer (radna verzija Kućni pritvor činila se nedovoljno atraktivnom za publiku), naslov Osuđeni dobro pokriva semantičku razinu na kojoj je to i priča kako (posta)je čovjek čovjeku vuk, proničući u svu nesnošljivost koja vlada ljudima, pogotovu kada su osuđeni jedni na druge.