U okviru svjetske topografije kratkoga igranog filma, britanska kinematografija zauzima posebno mjesto. Osim unutar struktura same kinematografije, britanski je kratki film najčešće bio ohrabrivan, promoviran, pa i financiran od najveće svjetske televizije — BBC-a. Posebice su u tom kontekstu važne bile i ostale serije Wednesday Play. Tamo su svoje prve, ali i neke najvažnije filmove snimili Mike Leigh, Ken Loach, David Leland... Ono što je tu, pak, posebice važno vezano je uz osebujnu osjetljivost tih autora za umjetničko tretiranje malih, ali zapravo velikih tema u području metražno kratkih, no sadržajno dalekosežnih prikaza ljudskih sudbina, onih najugroženijih u britanskom društvenom i pravnom sustavu.
Neki najvažniji autori pokreta free Cinema, izravne preteče direktnog filma, također su stvarali u tim okvirima i u blisku kontekstu. Poslije, Channel Four, odnosno Film Four, postaje onim otponcem za umjetnički eksperiment, jednako u televizijskoj i dramskoj produkciji, ali i u promoviranju kratkih igranih oblika. Osim toga, ne smije se zanemariti ni britanska tradicija literarnih short stories. Naime, kako na području književnosti, tako su i umnogome time nadahnuti britanski filmaši često plijenili minucioznošću kratkometražnih uradaka. Ta linija seže od radova Lindsaya Andersona pa sve do Christophera Nolana.
Iako sam veću prethodnom prikazu europske kratkometražne produkcije istaknuo inicijalnu ulogu kratkog filma, nije zgorega ponoviti ponekad nepravedan sud o njemu kao stepenici na ulasku u tzv. ozbiljnu produkciju. Jer, neki od kasnijih autora dugometražnih filmova zapravo nisu nikada umjetnički nadmašli sugestivnost svojih kratkih uradaka. Jedan od primjera za takvu konstataciju mogao bi, recimo, biti Peter Greenaway. Njegov opus kratkih filmova, dosta često prikazivan u MM centru, doista je formalnim kvalitetama najprimjerenije odslikavao autorsku poetiku tog artista engleske kinematografije.
Dok su mu dugometražni igrani filmovi počesto bili na rubu pretencioznosti i svojevrsna umjetničarenja, kratkometražna su mu ostvarenja dojmljive cjeline.
 |
| Dear Phone, Peter Greenaway |
Dear Phone (1977) gotovo je reprezentativan film u Greenawayevu kratkometražnom opusu. Sastavljen je od dvaju matematički precizno supostavljenih momenata. Jedan je sadržan u statičnim kadrovima poznatih britanskih crvenih telefonskih govornica, dok nam drugi dio donosi audio-vizualne opservacije, odnosno kadrove rukom ispisanih pisama, što ih čita autorov glas. Riječ je o osebujnoj, gotovo tipičnoj Greenawayjevoj satiri. Odnos između stanovita Henrija Clementija i njegove supruge Zelde dojmljivo je oslikan i opisan, a Greenaway se koristi prilikom da iskaže svoj poznati cinizam glede telefonije, ’dobre stare britanske tradicije’ i njezinih montipajtonovskih bizarnosti. Ipak, film slavi poznatu crvenu telefonsku govornicu, djelo koje Gilberta Scotta dovodi u poznatu umjetničku galeriju Modern Tate. Greenaway je ovdje u svom najuspjelijem, matematičko-filmskom elementu!
Slična je postava film Johna Smitha The Girl Chewing Gum (1976). Smithov umjetnički trik i svojevrsna prijevara vezana je uz sugestiju da ljudi, ptice i automobili u dvama kadrovima njegova zapravo dokumentarna filma postupaju strogo prema redateljskim uputama. Dakako, riječ je doista o inverziji! Autorski glas u offu naknadno nam opisuje zbivanja u spomenutim dvama kadrovima, dajući dimenziju priređenosti autentičnom dokumentiranju. Nakon što u mnogo kraćem, drugom kadru odlazi iz grada u prirodu, njegova filmska priča zadobiva neobično sugestivan metafizički dodir transgresije prema mistici.
Kratki film videoartista Johna Smitha govori zapravo o srži filmskoga trika. Kao u nedavno odgledanu novom filmu Christophera Nolana, riječ je o zalogu, preokretu i konačno... prestižu!
Christopher Nolan i sam je bio zastupljen u probranoj selekciji. Doodlebug (1997) filmska je dosjetka kafkijanske atmosfere. Čovjek cipelom želi zgnječiti kukca koji je zapravo on sam! No, postoji i veći tamanitelj gamadi od njega, koji će i njemu presuditi. U trominutnom trajanju film ispunjava nepretencioznu svrhu zabavne dosjetke. Ipak, nitko nakon toga filma ne bi mogao proreći ingenioznost budućeg autora Mementa!
About a Girl (2001) film je koji jednako neočekivanu, no mnogo ozbiljniju poentu, iznosi putem verbalnih tirada djevojke u pubertetu. Njezin je san postati pop-pjevačica, a nevjerojatno skida songove Britney Spears. Istodobno, njezina su realnost nezaposleni otac koji dangubi na nogometnom terenu i u pabovima, dok majka jedva sastavlja kraj s krajem. Kratki odsječni kadrovi vizualno dinamiziraju sumornu teksturu filma Briana Percivala. Šokantan kraj, s bacanjem mrtva novorođenčeta u kanal, ostavlja gledatelja zatečenim, natjeravši ga da ponovno sagleda svu bezizlaznost života na rubu socijalne egzistencije.
U istom je tonu i film Morag Mc Kinnon. Kroz priču o socijalnom radniku i njegovim neobičnim klijentima nazire se tvrda jezgra socijalne slike ’države blagostanja’, kakvom se Velika Britanija voli prikazivati i ponositi. No razloga za takvo što doista nema, kako nam pokazuje i film Home (1998). Ipak, skicirajući sliku najosnovnije ljudske potrebe za domom, Mc Kinnon nije dojmljiva poput Percivala. Autorica sugerira da bi gledatelj zapravo trebao suosjećati sa socijalnim radnicima, a ne s odbačenim marginalcima s ruba društva!
Uspjeliji uradak ostvarenje je mlade škotske redateljice Lynne Ramsay Gasman (1997). Taj film zapravo ne donosi nikavu narativnu liniju ni eksplikaciju, nego samo dubok osjećaj osamljenosti i bespomoćnosti protagonista. Besposlica, rastavljeni supružnici, skromna božićna zabava... Ipak, ono što ostaje jest nježan odnos oca i njegove djevojčice, koju u filmu iznimno sugestivno utjelovljuje redateljičina šestogodišnja kći. Iz njezine vizure, sve socijalne i egzistencijalne tjeskobe pretvaraju se u zalog novoga zajedništva u vidno razorenoj obiteljskoj sreći.
Metafora pruge, po kojoj hodaju otac i djevojčica, vizualno je obojila kratak, a opet tako velik film.
Jošjedan film ostat će u sjećanju kao ’dragulj’ ove retrospektive. Stephen Daldrey poznat je po vrlo uspjelu filmu Hours (2002), nadahnutu prozom toka svijesti Virginie Woolf. No, vjerojatno je jošosobniji njegov prvi kinematografski uspjeh, Billy Elliot (2000). Priča o dječaku koji snove ostvaruje kao baletni plesač, dok mu se obitelj raspada, neobično je topla i suptilno ispričana pripovijest o odrastanju i identitetu.
Spomenuti dragulj prethodi Billy Elliotu. Film Eight (1998) prvi je Daldreyev film uopće i većse u njemu naslućuje autorova osjetljivost za otkrivanje složene dječje psihe. Junak kratkoga filma živahni je osmogodišnji Jonathan, koji raste u okruženju prijatelja koji ga vole. Njegova dječački neutaživa ljubav prema nogometu posebno je uvjerljiva piscu ovih redaka, jer i sam kod kuće ima protagonistova vršnjaka, s navlas istom predanom ljubavi! Ipak, Jonathan nije sretan. Nema oca koji bi ga vodio na utakmice Liverpoola, čiji je fanatični poklonik. Dječakovu naraciju Daldrey je uobličio uvjerljivo, uz dojmljivu fotografiju, koja je važan dio sugestivnosti filma. Detalj, pak, u kojem se Jonathan hvata za ruku nepoznata muškarca njegov je poetski vrhunac.
Konačno, prikaz ove retrospektive dovršit ću najduljim filmom selekcije. Njegov autor, Ridley Scott, većprvencem Boy and Bicycle (1965) nagovijestio je izniman redateljski talent. Dječak — pogađate! — na biciklu bježi od kuće, vozi se gradom, stiže na morsku obalu, gdje mu se razokrivaju kuće i predmeti što ih sanja na samu početku filma. Dječaka tumači redateljev mlađi brat, Tony Scott, poslije također afirmirano ime svjetskog filma.
Mnoštvom detalja i verbalnom naracijom autor nam nudi psihološki nijansirano putovanje podsviješću mladoga protagonista. Suptilno naznačena pubertetska seksualna čežnja tako je, primjerice, nagoviještena njegovom ’erotskom igrom’ s biciklom, dok sluša zbor djevojčica ispod prozora ženske gimnazije. Scott polusatni uradak poentira povratkom kući, u širokokutnom kadriranju obzora, dok naratorov glas podsjeća na dječakovu neutaživu želju za otkrivanjem novih svjetova. Autor adaptacije Dickova romana Sanjaju li androidi elekrične ovce pokazao je gotovo sve svoje mogućnosti u oblikovanju priče, poslije najbolje utjelovljene u višeslojno strukturiranom, epohalnom predikamentu današnjice, filmu Blade Runner (1982)
Prostor MM-a SC-a tako nam je u dvjema retrospekcijama ponudio pravo filmofilsko iskustvo. Selekcije europskog i britanskog kratkometražnog filma sadržavale su ostvarenja koja su gotovo sva višestruko nagrađivana na relevantnim festivalima, skupovima i smotrama.
Pojedinost, pak, koja se ne smije zanemariti jest posjećenost samih projekcija. Uglavnom mlađa publika ispunila je prostor MM-a kao u njegovim najboljim danima. Mislim da je to dobar znak najzaslužnijem za projekcije, Ivanu Paiću, da ustraje u borbi za opstanak te (pre)važne ustanove za sve one koji istinski vole ’drugi’ i drukčiji film.