O procvatu našega crtića nije napisano
onoliko koliko fenomen pod nazivom zagrebačka škola crtanog
filma doista zaslužuje, premda se ne bi decidirano moglo
ustvrditi da baš ništa nije napisano; pisahu o njegovoj
tehnologiji i poetici sami autori (Dovniković, Marušić,
Vukotić), ali i publicisti (Turković, Munitić, Krelja).
Ponešto se i ukoričilo, primjerice, četverosveščani Zagrebački
krug crtanog filma. respektabilni teorijski radovi
Dovnikovića i Marušića ili dvije knjige Nenada Pate: Život
u fantaziji crtanog filma (1984) i Majstori zagrebačkoga
crtanog filma...
 |
Rukopis koji je pred nama Iz dana u dan u Zagreb filmu Nenada Pate stubokom
se razlikuje od svega što je u nas napisano o filmovima poniklim 1960-ih u kultnoj
Vlaškoj 70. Patin se materijal temelji na njegovim dnevničkim zapisima koji su
nastajali u razdoblju od 1968. do 1973, kada je rukovodio Studijem za crtani
film Zagreb filma, ali i na tekstovima napisanima u naše vrijeme, kojima se htjela
zaokružiti priča o školi (koje već davno nema), o njezinim protagonistima i brojnim
suradnicima (od kojih mnogi više nisu živi) i o samu tvorcu ovog netipičnog dnevnika
(čija vitalnost nije upitna zna li se da sprema i monografiju o Vukotićevu opusu).
Dominantni dnevnički dio knjige pruža nam pogled iznutra
poslovno upletena, ali i osobno radoznala ’promatrača’,
Nenada Pate, na ’zajednički’ život i rad znatnoga broja
ljudi (u skučenu prostoru bajkovita, ali posve ruševna
zdanja Zagreb filma) i u škakljivu vremenu kada je škola
već bila ostavila iza sebe svoje najplodnije dionice (apostrofirane
pregrštima nagrada i jednim Oscarom) i kada su
se proizvodni kapaciteti nekoć moćna Studija — što zbog
određene kreativne posustalosti tvoraca škole što zbog
reducirane novčane potpore države — počeli dramatično smanjivati.
Trudeći se, i u okolnostima koje su počesto bile sve prije
nego poticajne, održati na životu nesmanjen ritam proizvodnje,
šef Studija je — kako stoji u dnevniku — morao razviti
’maštovit’ repertoar fleksibilna komuniciranja s uvijek
zahtjevnim ’autorskim potencijalom’, ali i s autoritativnim
’starosjediocima’ Studija; sitniji ili krupniji nesporazumi
što su nastajali u tim ’bliskim susretima’, kao i njihova
katarzična razrješenja, dodatno motivirahu Patu da ih dnevnički
otima zaboravu kadšto pukim navođenjem činjenica, a ponekad
ambicioznijim pokušajima izrade psiholoških portreta onih
čije su ’neodmjerene’ reakcije, u danim okolnostima, znale
odudarati od ugleda koji su uživali u javnosti. Dakako,
Pata je u svom tekstu — s nemalim zadovoljstvom — ’opisao’
i one pojedince koji su ga svojim neprijepornim vrlinama
(blagost, samozatajnost, radišnost) bili očarali.
Njegovo aktivno sudjelovanje u izradi pojedinih crtanih
filmova nije se ograničavalo tek na ’zadanu’ poslovnu suradnju;
Pata aktivno, s mnogo srca i ’navijački’, prati genezu
pojedinih projekata. Ako ima posla s nekom darovitom, a
radu nesklonom ’ljenčugicom’ onda takva ’animira’, potiče,
vodi u ’komfornu’ izolaciju. Uspjeh filma slavi, neuspjeh
tek — konstatira.
Iz rukopisa koji ponire i do najsićušnijih kapilara proizvodnoga
sustava može se saznati kako su se u oskudnim okolnostima
stvarali glasoviti crtići (montažni stolovi bijahu izgrađeni
od dijelova aviona srušenih u Drugom svjetskom ratu), kako
se proizvodnja, zahvaljujući forsiranju neke vrsti ’entuzijastičkog
poduzetništva’, uspijevala održati na životu; koproducenti
su se pronalazili i u zemlji (TV-kuće) i vani. Pata također
tvrdi da je domaći dnevni tisak bio poprilično gluh kako
na prestižne nagrade koje su još stizale iz svijeta tako
i na sve alarmantniju proizvodnu situaciju u poduzeću.
U političkim garniturama nije našao zainteresirane sugovornike
oko pitanja opstanka proizvodnje Studija.
Velik prostor u knjizi posvećuje uvođenju ’nove’ animacijske
forme — minicrtića (koji je započeo ’bogat’ život na njegovu
inicijativu); napravljeno ih je na desetine — neki su se
vratili iz svijeta okićeni sjajnim kritikama i nagradama,
većina je donijela poslovnu dobit. Iz knjige saznajemo
da je Vukotić žudnju za izradom dugometražnog animiranog
filma pokušao ’konkretizirati’ u suradnji s piscem Antunom
Šoljanom (koji je scenaristički dio posla i odradio); umjesto
realizirana filma, ostala je tek podeblja ’knjiga snimanja’,
zametnuta na nekoj polici u njegovu stanu pretrpanu pustim
nagradama.
Iz Patine se knjige zakljuje da je broj proizvedenih filmova
višestruko veći od kolekcija uvijek istih reprezentativnih
primjeraka što se obljetnički ili retrospektivno neprestance
vrte. Ta činjenica pokreće pitanje hoće li se — među brojnim
kritičarima kojih imamo u ovom trenutku — naći netko dovoljno
uporan da u kontinuitetu odgleda sve raspoloživo i da se
odvažno prihvati cjelovite revalorizacije dometa škole.