Hrvatska animacija imat će po čemu pamtiti
proteklu kalendarsku godinu. Nakon duge produkcijske i
kreativne krize, izazvane među ostalim donedavnim tavorenjem
Zagreb filma, animatorima je krenulo, a u prošlogodišnjoj
produkciji, koja zbraja dvadesetak animacija raznoga profila,
osjećaju se bitni pomaci. Zagreb film oporavlja se i obnavlja,
ali više nije jedino ili glavno vrelo animacije; kreativnim
izrazom i suvremenim animacijskim tehnikama konkuriraju
mu ’nezavisni’ producenti (poput Studija Kenges, Studija
Ars Animata ili Pangolin) privlačeći nove autore. Iz mlađe
generacije animatora na površinu je već isplivalo nekoliko
čvrstih osobnosti, a neke se naziru među studentima na
umjetničkim akademijama u Zagrebu i Splitu. I iskusni animatori,
osobito oni srednje generacije (Joško Marušić i Krešimir
Zimonić), još imaju energije, animacija privlači i ’neanimatore’
(Ogresta), a najviše maloljetni podmladak čiji su filmovi
i ove godine obilazili svijet. Napokon, s hrvatskim animatorima
iz svijeta katkad su se vraćale i vrijedne nagrade.
 |
| Levijatan, Simon Bogojević Narath |
Dan hrvatske animacije, koji se na inicijativu Međunarodne
asocijacije animiranoga filma (ASIFA), a u povodu svjetskoga
dana animacije (28. listopada) održava svake godine potkraj
listopada, bio je idealna prilika za rezimiranje protekle
animacijske godine. Zakazujući godišnji susret 29. listopada,
Hrvatski ogranak ASIFA-e priredio je, u suradnji sa Svjetskim
festivalom animiranoga filma i Hrvatskim filmskim savezom,
raznovrstan filmski program u Kinu Tuškanac. Četirima projekcijama
obuhvaćeni su svi segmenti animirane kinematografije, a
nova produkcija sučeljena je sa slavnom baštinom zagrebačke
škole crtanoga filma. Dakako, najnapetiji dio bio je onaj
’natjecateljski’, jer hrvatski ogranak ASIFA-e svake godine
proglašava i nagrađuje najbolje filmove. Odluka o tome
povjerena je tročlanom žiriju (Borivoj Dovniković, Stiv
Šinik i Diana Nenadić), koji je ujedno izabrao filmove
za prikazivanje.
 |
| Silencijum, D. Međurečan — M. Meštrović |
Grandiozni Levijatan Simona Bogojevića Naratha odmah
je odskočio kao produkcijski zgoditak godine i odnio ASIFA-in Grand Prix.
Bila je to samo jedna u nizu potvrda izvrsnosti Narathova
animacijskog čitanja / ilustracije istoimenoga Hobbesova
filozofskog djela iz 17. stoljeća. Domaća književna baština
poslužila je prvonagrađenom dvojcu, Davoru Međurečanu i
Marku Meštroviću, kao jedan od izražajnih elemenata u Silencijumu.
Krležini stihovi i etnoglazba skupine Cinkuš našli su se
u kontrapunktu s dinamičnim (akromatskim) vizualnim slogom,
kojim se ’sravnjuju’ udaljena povijesna vremena (srednji
vijek i postindustrijsko doba) i različiti oblici ljuske
’kmetije’ na Zemlji. Autorskom tandemu mora se priznati
da stvaraju autohtona djela. Druga nagrada pripala je Darku
Bakliži za Teoriju odraza,
također izvrsna animacija u kolažnoj tehnici, koja se poigrava
dijelovima muškog i ženskog tijela, iskušavajući različite
spojeve među njima. Svježinu u hrvatsku animaciju donosi
i posebno pohvaljeni Soldat, redatelja i scenarista
Davida Peroša Bonnota, s vrlo aktualnom pričom (kada su
hrvatski sindromi u pitanju) o vojniku-spomeniku oboljelu
od PTSP-a, realiziranu stop-animacijom modela.
’Gornjem
domu’ ovogodišnje produkcije pripadaju svakako i projekt
Joška Marušića U
susjedstvu grada (s posebnim priznanjem ASIFA-e),
te Plac mlade Ane
Hušman. Dok su Marušićev crtić očigledno hranili legenda
o Roku i Cicibeli, neobičnom paru beskućnih ljubavnika
sa splitske Matejuške te likovi dvoje hrvatskih glumaca,
Ana Hušman poslužila se piksilacijom u inventuri ljudi,
bilja i svakodnevnih rituala središnje zagrebačke tržnice.
 |
| Teorija odraza, Darko Bakliža |
Do prosjeka prošlogodišnje produkcije uspeo se Ogrestin Lift,
staromodnom, ali animacijski urednom satirom s temom birokracije
i karijerizma, a za njim se vuku dvije neozbiljne i šašave
animirane ’ženskice’ Zagreb filma; jedna u Glupači Daniela
Kokolene i Mare Milini, a druga u crtiću Od jutra do sutra Ljubice
Heidler. Potom stiže Oko, kompilacija radova Multimedijalne
umjeničke grupe Divlje oko, koju je sastavio Krešimir Zimonić,
ali joj je presudilo šarenilo crtačkih rukopisa. U Soundu osječkog
autora Marija Čaušića zabilježen je i iskorak u konceptualu,
a u slučaju Dürerova koda potencijal za budućnost
hrvatske animacije s imenom Luka Hrgović. Pa ako se tomu
dodaju jednominutne dosjetke i zafrkancije, poput one studija
Otompotom (Matovilka), činit će se da je animacija,
u različitim formama, živnula na različitim punktovima s
kojih se može nešto očekivati. Za sada, čekajmo da produkcija
2006. napravi puni krug obilaskom svih važnijh točaka svjetskoga
festivalskog kalendara.