U jednom od sedam videoradova (At the Door, 2002), kojima
je nedavno sebe izložila u domovini, Vlatka Horvat, hrvatska
performerica i umjetnica sa stalnom američkom adresom, stoji
naslonjena na zid ispred zatvorenih vrata. Uznemireno i
zdvojno prevrće rukama po zraku i kosi, ponavljajući glasno
i s varijacijama jednu te istu misao: »Trebala bih otići.
Otići ću. Sada ću otići«... Kamera se ne pomiče. Fiksirano,
dijagonalno i iz donjeg rakursa cilja u kut prostorije pred
kojim neodlučna djevojka ostaje stajati, pa čučati, ne ostvarivši
deklariranu nakanu da otvori vrata i konačno ’ode’.
S obzirom na (možda i privremeni) emigrantski status Vlatke
Horvat, mogli bismo nagađati od čega je i kamo zapravo umjetnica
željela, a nije mogla otići u tom videoperformansu. U obzir
pritom ne dolaze nikakvi konkretni odgovori, kao ni konkretni
koraci prema nekamo. Jer, kao što će pokazati njezina nevelika,
ali konceptualno dosljedna videografija, ispred zatvorenih
vrata stoji (njezin) nesigurni, kolebljivi subjekt.
U novijoj invaziji subjekta, a osobito ženskog, na preostale
(intimističke i autoreferencijalne) kapacitete performansa
i videa, Vlatka Horvat ipak ne nastupa kao prikraćeno i
neiživljeno žensko ’ja’ koje se konačno dočepalo medijskoga
prostora, pa unutar njega želi prirediti obračun intimnog
teksta i naslućivanog (društvenog, obiteljskog i drugog)
konteksta. Odnosno, ona to čini na bitno drukčiji način,
predstavljačkom i nimalo ’politiziranom’ eksternalizacijom
vlastitih (trajnih) ograničenja i dvojbi. Nesigurnost i
neodlučnost u tom slučaju nisu prolazno stanje, trenutačno
raspoloženje (zbog ’nečeg’ konkretnog), nego prije modus
postojanja i načelo funkcioniranja u unutarnjem/mentalnom
i vanjskom/fizičkom svijetu, a potom i u omeđenom prostoru
odabrana (slikovnog i predstavljačkog) medija.
U tom (apstrahiranom) prostoru Vlatka Horvat pokušava
pronaći odgovarajuću poziciju, reklo bi se, čak i središnje
mjesto. No čini se da je to nedovršena i beskonačna potraga.
Jer, kada se jednom nađe pred objektivom, performerica koja
traži mjesto u statičnoj kompoziciji sebe više ne može dobro
vidjeti, pa tako ni položaj u kojem se nalazi. Zapravo,
Horvatova se, kao vlastiti motiv i medij, uvijek dovodi
u iste paradoksalne situacije: nastupajući kao subjekt,
redovito se postavlja u poziciju vlastitog (nesaglediva)
objekta, pa su zato i njezina persona i njezino tijelo osuđeni
na kolebljivo iskušavanje, na vječni nemir.
Drugi video/performans koji je umjetnica realizirala iste
godine zove se upravo tako Restless (Nemirna). Statični
kadar sada uokviruje nekoliko redova gledališta i ženski
lik što se uzrujano vrti među njima, mijenjajući pozicije.
Čas se premješta vodoravno, s jednog na drugi stolac u istome
redu, potom okomito ili dijagonalno, prekoračujući iz jednog
reda u drugi. Trenutak zastane, kratko odsjedi, traži novi
položaj unutar kadra koji joj određuje radijus kretanja,
a tek povremeno i nakratko izlazi iz njega.
 |
| Iz videoradova Vlatke Horvat |
Jasno je da Vlatka Horvat ne traži sebi mjesto (samo) u
geometriji fizičkog, stvarnog prostora. Reklo bi se da (ženski)
lik koji gledamo želi sebe pozicionirati i u odnosu na parametre
kadra/slike (kompoziciju, okvir), pa tako i unutar geometrije
zamisliva (simbolična) ’poretka’ koji ta kompozicija zatvara.
Čini se da istodobno traži bolju poziciju za gledanje (ne/čega?)
izvan sebe, no zapravo postiže suprotno: ona traži, privremeno
nalazi i iskušava tek pozicije u kojima će sama biti gledana
i viđena, i uokvirena — još jednom kao kolebljiv ženski
lik. I eto još jednoga paradoksa kojemu je podloga autoričino
polazišno načelo nesigurnosti.
Na sličan se način smješta i traži u prostoru dvaju videoradova
snimljenih u eksterijeru i namijenjenih prikazivanju u petlji.
Trees Loop (2002), snimljen u šumi, sastoji se od sukcesivnih
ulazaka umjetnice u (statični) kadar, mnogostrukih ’skrivanja’
iza stabla i mnogostrukih nestajanja. U izvedbenom smislu,
video se ponešto razlikuje od prethodnog, no implicirani
zaključak je isti: njezin samotražeći subjekt prije će nestati,
nego ’ostati’ na krajnjoj točki svoga kretanja unutar prostora
koji zaposjeda.
To će traženje eksplicirati naslovom trinaestominutnog
videa In Place. U nizu sličnih prizora autorica ulazi u
sliku krajolika, hoda u daljinu snježne pustopoljine, okreće
se prema kameri i pozirajući en face pomacima tijela traži
središte kompozicije; potom se vraća prema kameri i izlazi
iz kadra. U varijantnom ponavljanju ulazaka i izlazaka figure
u krajolik uokviren izrezom slike/ekrana mijenjaju se samo
njezine udaljenosti od kamere i položaj u odnosu na pretpostavljeno
središte perspektive kojemu očigledno teži.
’Osvoji’ li konačno taj središnji položaj, hoće li ga
moći i zadržati? To je novo pitanje, odgovor se naslućuje
iz videoperformansa Out On a Limb (2002). Performans je
ovaj put depersonaliziran: subjekt je reduciran na desnu
nogu koja, podrhtavajući, pokušava održati tijelo na visokom
panju usred parka (i simetrično komponirane slike). Video
je namijenjen prikazivanju u petlji, što u konačnici implicira
dvoznačni efekt: u upetljanoj formi, ekvilibristica će ostati
stajati na nozi, ispunjavajući pritom ’zlatni rez’, ali
će njezin napor da se održi u toj poziciji utoliko biti
i očigledniji i opipljiviji.
No, svojim performansima Vlatka Horvat ne artikulira samo
vlastito viđenje svojega mjesta u konkretnom fizičkom i
apstraktnom (društvenom, egzistencijalnom, mentalnom) prostoru,
nego i svoj odnos prema slici i videoslici kao simboličkom
formatu/okviru svoga univerzuma. Čini se da je pritom podjednako
frustrira nemogućnost zauzimanja željene (središnje) pozicije
unutar njega kao i nemogućnost da se oslobodi njegova ’zatočeništa’.
Na to navodi još jedan ’impersonalni’ obračun s (unaprijed)
definiranim prostornim i medijskim granicama. Trominutni
video Left to Right & Back (2003) zatvara performera/icu
u veliku bijelu kutiju, nalik hladnjaku, u kojoj ona slijepo
glavinja od desnog do lijevog zida prostorije, svaki put
treskajući o zidove što se gotovo poklapaju s izrezom slike
na ekranu. Zatvoren u videopetlju, performans nema ni početka
ni kraja, a trostruko zarobljenu subjektu — ormarom, zidovima
i izrezima slike — očito nema izlaza. Kao ni Vlatki Horvat
iz zatočeništva triju medija — slike (fotografije), performansa
i videa, koje je svojim nesigurnostima i kolebanjima tako
sigurno i nekolebljivo prisvojila.