Knjige

Potreba da se dubinski prouči i usustavi hrvatska filmska povijest protekla je tri desetljeća urodila nekolicinom knjiga domaćih filmologa, počevši od tri verzije povijesti hrvatskoga filma Ive Škrabala, preko Gilićeva Uvoda u povijest hrvatskog igranog filma do najsvježije studije Modernizam u hrvatskom igranom filmu Tomislava Šakića. Baveći se periodizacijama produkcijskih modela i/ili interpretacijama stilskih razdoblja domaće kinematografije, ti su rukopisi nužno − i svaki na svoj način, u filmsko-povijesni okvir postaljali i najvažnija filmska djela. No nisu se upuštali u detaljnije analize ili interpretacije pojedinačnih naslova, pa ni onih koje bezrezervno etiketiramo kao filmske klasike.

Takvu zadaću sebi je postavio povjesničar, kritičar i filmolog Jurica Pavičić kada je prije desetak i više godina započeo s pisanjem i objavljivanjem niza studija o klasicima hrvatskoga filma. Ograničivši se na cjelovečernji igrani film i razdoblje 1945-1990. − koje najčešće nazivamo jugoslavenskim, a bez namjere da se buduća zbirka tih ogleda shvati kao antologija, usredotočio na desetak ključnih hrvatskih redatelja i nešto više filmova, kako bi kroz poetičke modele koje predstavljaju – od poslijeratnog socrealizma, preko klasičnog narativnog stila, raznih modernističkih grananja, pa do praške škole i novožanrovskog postmodernitičkog filma 1980-ih – ispričao i povijest hrvatskoga filma.  Izabrane filmove − Babaje, Bauera, Berkovića, Bulajića, Golika, Grlića, Mimice, Papića, Tadića i Tanhofera − nastojao je interpretirati u širem društvenom i ideološkom kontekstu, trudeći se pokazati što su oni značili onodobnoj, a što znače današnjoj publici.