Zagreb 7/2/2012. kino Tuškanac 21/00
Rijeka 14/2/2012. Art-kino Croatia 18/00
- Priča o malenom lutku The Tale of Little Puppetboy Sagan om den lille Dockpojken 2008 19 minuta
- Maleni lutak Puppetboy Dockpojken 2008 27 minuta
- Snovi iz šume Dreams from the Woods Drömmar från skogen 2009 8 minuta 30 sekundi
http://www.johannesnyholm.se/
Specifičnost umjetničkih zanimanja je to da je samo prenošenje tehničkih znanja manje važan dio pedagoškog procesa. Ono što je primarno jeste podjela vlastitog životnog i autorskog iskustva sa mlađim kolegama, studentima. Pogotovo ako umjetnost shvatimo kao prije svega izraz razumijevanja ljudskog iskustva i čovjekove težnje da upozna samog sebe. Jorge Louis Borges je smisao umjetnosti vidio u pokušaju da se odgonetne nedokučiva zagonetka: "Je li moj doživljaj svijeta isti kao mojih bližnjih ili svaki čovjek stvara svoj zaseban svijet?" Na pitanje o čemu filmovi trebaju govoriti Tarkovski je odgovarao: "O čovjeku. Naravno ne o baš ovom ili onom čovjeku čiji se glas čuje sa filmskog platna. Film treba govoriti o tebi, o tvom ocu, o tvom djedu ili o nekome ko će doći poslije tebe ali ko je ipak ti."
Obično se studenti živih slika u modernoj digitalnoj epohi specijaliziraju za određena područja što im omogućuje da se brzo profiliraju kao eksperti i tako relativno lako uđu u profesionalni život. Tokom mojih pet godina provedenih na "Konstfacku" susretao sam studente koji su bili u stanju kao od šale savladati svaki kompjuterski program do perfekcije, one koji su crtali kao najbolji japanski anime-artisti ili pravili lutke od plastelina kreativnije od vodećih majstora u "Aardmanu". Johannes nije bio ništa od toga. On nije bio najbolji ni u čemu posebnom već je svemu, svakom detalju u procesu nastanka filmskog djela pridavao jednak značaj. Razlika između općeg i pojedinačnog u umjetnosti je jako bitna.
Kao što svaki prosječan nastavnik gramatike ili lektor bolje poznaje jezik i od najboljeg pisca, svaki kemičar zna više o bojama od bilo kog slikara, tako i filmski redatelj ne mora poznavati praktične aspekte glume, montaže, animacije i sličnoga - on se mora znati služiti time. Meni je odmah bilo jasno da je Johannes filmski autor s obzirom da se on isticao prije svega po svojem širokom shvaćanju medija i željom da nauči što više najrazličitijih stvari.
Johannesov talent vidljiv je prije svega u njegovom smislu za jednostavnost. Prema Arnheimovoj klasičnoj definiciji jednostavnosti u umjetnosti riječ je o pojmu koji nije u suprotnosti sa kompleksnošću našeg svijeta već je dapače njegov sinonim. Umjetnička jednostavnost je otkrivanje strukture u egzistencijalnom obilju. Arnheim tvrdi da se na umjetnost može primijeniti jedan znanstveni zakon, takozvana metoda parsimonije koja kaže da će znanstvenik u izboru između više hipoteza uvijek odabrati onu najjednostavniju. Parsimonija u umjetnosti znači da nije dovoljno spoznati neku istinu o čovjeku i njegovom svijetu već se mora naći najadekvatnija i najjednostavnija forma da je se izrazi.
Zbog činjenice da sam Johannesa dobro poznavao nisam se začudio kada je njegov već prvi film, Lutak postao najnagrađivaniji švedski animirani film svih vremena. Nema značajnijeg festivala u svijetu od Cannesa do Zagreba, od Fredrikstada do Annecya kojeg taj film nije "poharao". Film plijeni već na razini same ideje; lutka-film u realnom vremenu i izvedbe koja je sve samo ne savršena, njegova plastelinska lutka je trapava, vide se otisci prsta, topi se pod reflektorima, ali je istodobno tako živa i uvjerljiva. U filmu pratimo posljednjih nekoliko minuta u stanu jednog samca koji svaki čas očekuje posjetu svoje ljubavnice: on je nervozan, znoji se, nespretan je dok postavlja sto i posprema stan, a kada se ljubavnica pojavi on stavlja video sa starim filmom Ivanhoe da bi konačno i seksualni kontakt bio nešto nalik na klistiranje, kako je to opisivao još Orwell. Čovjek je danas sam, želi nam se poručiti ovom čistom parabolom o modernim ljudskim relacijama. Da nema seksualnih potreba ljudi bi u današnjoj epohi egoizma i samodovoljnosti vjerojatno cijelo svoje vrijeme čamili svaki na svom pustom otoku.
Unatoč ogromnom uspjehu filma, Johannesu nije ni na pamet palo komercijalizirati lik Lutka i nastaviti raditi seriju za serijom već se u svom slijedećem projektu odlučio potpuno promijeniti formu i napraviti igrani film. Tema je opet bio njegov Lutak, ali ovoga puta u centru je bio sam autor filma, njegov odnos prema liku kojeg stvara. Johannes izlazi sa zanimljivom tezom prema kojoj se tu zapravo radi o povratnom procesu gdje lik postane toliko dominantan da počinje vršiti utjecaj na samog autora i njegov život. U tom suvereno režiranom i napisanom filmskom projektu Johannes istodobno gradi satiru o opsjednutosti Šveđana (i vjerojatno ostalih Evropljana) Amerikom i masmedijima, to jest spremnošću modernog čovjeka da plati doslovnu svaku cijenu samo da bi se pojavio u medijima.
Nakon tog filma Johannes je ponovo promijenio žanr i u trećem svom djelu Drömmar från skogen (Snovi iz šume) dobacio do svog umjetnički možda najsnažnijeg dometa. U svom nastojanju da obnovi žanr film-silueta koji je Lotte Reinniger lansirala još 1926. sa svojim Avanturama princa Ahmeda ponovo je bio uspješan što je potvrdila i nova nominacija za švedsku nacionalnu filmsku nagradu.
Chandler je ovako definirao stil: "Stil je projekcija ličnosti. Problem je što prvo moramo imati ličnost da bi imali što projicirati". Svježina i radinost je životni i filmski stil koji ovaj mladi filmski autor demonstrira svojim djelom, ali i u privatnoj komunikaciji. Zato će biti izuzetno zanimljivo pratiti Johannesovu dalju karijeru. Nedavno sam čitao njegov scenarij za novi dugometražni projekt i uvjerio se da je vrelo njegovih ideja tek samo malo načeto u prva tri filma.
Izvadak iz teksta dr. Midhata Ajanovića Ajana Slovo o stvaralaštvu švedskog filmskog autora Johannesa Nyholma
ulaz je besplatan