Festivali

U potrazi za intimnom komunikacijom

Uz program Kockice 8. zagrebačkog filmskog festivala, Zagreb, 17–23. listopada 2010.

Natjecateljski program Kockice 8. zagrebačkog filmskog festivala ponudio je jedanaest kratkih igranih filmova hrvatskih autora i u dvije večeri, unatoč pomalo nezgodnom terminu od 23h, a dijelom vjerojatno zahvaljujući slobodnom ulazu, dupkom napunio kino Tuškanac.

Četiri prikazana ostvarenja (Crveno Sonje Tarokić, Tetrapak Filipa Peruzovića, Pola ure za baku Jure Pavlovića i Trajna posudba Davida Kapca) iz programa u izboru montažera i redatelja Vladimira Gojuna prethodno smo imali prigodu vidjeti na 19. danima hrvatskog filma, a većina među ostalih sedam potvrdilo je ono što je pokazao opravdano pozamašan izbor kratkometražnog igranog filma na rečenim Danima. Mladi hrvatski filmaši kompetentno vladaju zanatom i inteligentno su se prilagodili skromnim produkcijskim okolnostima u kakvima stvaraju. Stoga ne pokušavaju privući i osvojiti, da tako kažemo, lijepim pakiranjem, nego pomnim razrađivanjem fabulativno minimalističkog, a u uspjelim inačicama psihološki bogatog sadržaja. Sukladno skromnim proračunima, usmjerili su se na variranje sadržaja u kojima se ponajprije bave propitivanjem međuljudskih odnosa u obiteljskim, prijateljskim i ljubavnim vezama kakve se mogu filmski zabilježiti na financijski nezahtjevan način. Manje-više sve što je potrebno nekoliko je glumaca, dva-tri svakodnevna prostora, kao što su, primjerice, običan stan ili ulica, i osnovna oprema za snimanje slike i zvuka. I, dakako, dobro zamišljena, uočena i postavljena dramsko-psihološka situacija, odnosno problem u komunikaciji i međusobnom razumijevanju bliskih osoba, običnih, malih ljudi. 

Tetrapak, Filip Peruzović	Crveno, Sonja Tarokić

U tom smislu osobito su se suptilnima potvrdila dva na Danima hrvatskog filma već viđena djela, Tetrapak (15 min, 2010) Filipa Peruzovića i Crveno (25 min, 2009) Sonje Tarokić, oba u produkciji Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. U ozračju tihe napetosti, u primjereno odmjerenu ritmu, uz odlično zapažene pojedinosti i fino nijansiranje, autori  ispituju svakodnevicu međusobnih odnosa osoba koje žive zajedno i vole se, ali si istovremeno neprestano idu na živce. U Tetrapaku to su dvije mlade zaljubljene lezbijke, a u Crvenom posesivna majka i kći studentica za čije je tumačenje Marina Redžepović na DHF nagrađena Nagradom za najbolje glumačko ostvarenje. Jednako uvjerljivom tihom sugestivnošću Marina Redžepović utjelovila je udanu ženu i majku u još jednom studentskom filmu s ADU, obiteljskoj drami Stric (18 min, 2010) Hane Jušić. Stric sa Crvenim dijeli i sličnosti u redateljskom postupku voajerističkog promatranja događaja kamerom koja kao da u prizor iz života naviruje preko ramena, iza ugla ili okvira vrata, spretno se, funkcionalno i nenametljivo poigravajući fokusom oštrine slike. Riječ je o zrelom ostvarenju ozbiljnih namjera, osobito dojmljivu u usputnom scenografsko-kostimografskom oslikavanju kućnog ugođaja jedne obične tročlane obitelji. Manja bi se zamjerka mogla uputiti donekle premelodramskoj postavci osnovne situacije o obiteljskom preljubu, kao i izboru glumca Marinka Prge za ulogu svojevrsna negativca. Prginoj izvedbi nema prigovora, no njegova nam vanjština sugerira kako će upravo njegov lik biti uzročnik nevolje, čime je u začetku zatomljena mogućnost da gledatelj na još jednoj razini postupno otkrije što se krije iza prvoga doživljaja onoga što vidi na ekranu. Poslužimo li se poznatim slikama, možemo reći kako je za dobar konačan rezultat u ovom području kratkog igranog filma bolje pod povećalo staviti zrno graška koje uporno žulja iz potaje, kao što čine Crveno i Tetrapak, negoli se prihvatiti pokazivanja slona u sobi, kao što čini Stric koji, bez obzira na mnoga odlična rješenja, dobar dio resursa troši na svojevrsno objašnjavanje sama sebe, odnosno svoje temeljne dramske konstrukcije.  

Stric, Hana Jušić	Onda vidim Tanju, Juraj Lerotić

Najapartnije ostvarenje ovogodišnjih Kockica bio film Onda vidim Tanju (nagrađen Zlatnim kolicima u svojoj kategoriji) apsolventa Akademije dramske umjetnosti Juraja Lerotića, snimljen u produkciji Hulahop Filma i Art Productiona. Različito od ostalih filmova iz Kockica, kao i od prevladavajućeg trenda aktualnoga domaćega kratkoga metra, Onda vidim Tanju barem malo zahvaća i u prikaz društvenih okolnosti u Hrvatskoj danas. Okus nevesele društvene stvarnosti nudi rukavcem priče u kojem glavni junak dobije honorarni posao pomoćnoga snimatelja sprovoda u zbrda-zdola improviziranoj nazovi tvrtki dobrodušnog znanca. Ocrtan u nekoliko poteza, taj odsječak uspijeva odzvoniti kao crnohumorna slika amaterskog snalaženja u jednom uradi sam području hrvatskoga malog privatnog poduzetništva. Sadržajno razmjerno bogata priča usmjerena je na prikaz osjećaja šesnaestogodišneg Željka, stanovnika Splita, dječaka bez oca koji se, zbog toga što im je majka u bolnici, sam brine za mlađeg brata. Željko se zagleda u vršnjakinju Tanju, ali kao stidljivi tinejdžer ne zna kako joj prići.

Jednostavan film napravljen s duhom i pomno uravnoteženim odnosom sentimentalnosti i tragikomike, privlačan je i suosjećajan portret jednog adolescenta u neveseloj životnoj situaciji. No od ostalih ga, kako na prvi pogled, tako i u konačnici, izrazito odvaja činjenica da je izveden rijetko rabljenom formom fotofilma što ga dovodi barem do granice eksperimentalnoga. Sastavljen je, dakle, od nepokretnih, fotoaparatom snimljenih  sličica popraćenih efektnom, djelotvornom i maštovitom uporabom zvuka. Dakako, na pamet odmah pada najpoznatiji takav film (također polusatni), klasik Mjesto oproštaja (La jettee) Chrisa Markera iz 1962, na koji će dodatno asocirati i nekoliko dodira fantastike što se pojavljuju pri početku Tanje, premda se u Lerotićevu filmu taj motiv fantastike poslije bez objašnjenja i razloga gubi. Onda vidim Tanju s Markerovim filmom dijeli i u oba djela naročito istaknut motiv za glavnog junaka, pripovjedača, značajnog ljubavnog susreta. No dok je Markerovo Mjesto oproštaja formom izvrsno predočilo svoj osnovni motiv, onaj sjećanja, razlog Lerotićeve odluke da Onda vidim Tanju izvede kao fotofilm nije uočljiv, odnosno, ne čini se kao da je tom sadržaju najbolje odgovarala baš ta forma. Ipak, to ne znači da je ona neskladna sa sadržajem i da takvim postupkom film nije obogaćen dimenzijom koju u standardnom igranom obliku ne bi imao. Ponajprije, dobio je na začudnosti i na intrigantnosti jer, gledajući ga, dodatno smo zagolicani razlozima takva postupka i ponukani da film gledamo s više usredotočenosti. Također, gotovo je samorazumljivo da u fotofilmu nema živih dijaloga, ni prizornih zvukova. Stoga se u zvučnoj slici rabi glas pripovjedača (odlično pogođen u ritmu, tonu i boji), postupak koji takorekuć automatski donosi, odnosno pojačava ugođaj nostalgije i melankolije (još jedna veza s Markerovim filmom s kojim usporedbe vučemo samo zato što je najpoznatiji primjer ovoga postupka, a ne zato što bi se Lerotićev film na njega izravno pozivao), a nahsinkronizacija ostalih šumova, sada vrlo očito vođena rukom redatelja, dodatno dobiva na značaju.  

Iako je Onda vidim Tanju sastavljen od fotografija, nije teško ustvrditi kako su glumci – Marin Radman, Ena Mašić, Niko Gamulin-Vilogorac, Mirjana Rogina i Trpimir Jurkić - ostvarili odlične uloge ili, bolje rečeno, kako njihovi izabrani, sada nepokretni izrazi i geste primjereno ekspresivno izražavaju i nadograđuju pripovjednu osnovicu. No, uza sve pohvale, na koncu se čini da je riječ o donekle predugu filmu, a unatoč vrsnim glumačkim izvedbama uočljivima i u fotografskoj formi, dojam je kako u tom smislu cjelini ipak nedostaje suptilnosti kakvu može dati samo prava, živa gluma u kojoj su glumci i likovi u stvarnom, a ne fotografskom kontaktu. 

Na tu temu možda nije zgorega citirati dio obrazloženja žirija Kockica (činili su ga hrvatski redatelj Uroš Živanović, hrvatski ravnatelj filmske fotografije Mirko Pivčević i njemačko-austrijski redatelj Huseyin Tabak): „Ne znamo zašto je ostvaren u specifičnoj formi, ali ni ne želimo znati jer funkcionira sjajno na svim razinama.“

Spremiti u kontakte, Tomislav Šoban	Pijuni, David Pejić i Joseph Amodei

Pod okriljem Kinokluba Zagreb i mentorstvom Zvonimira Jurića nastala je minijatura Spremiti u kontakte (10 min, 2010), igranofilmski prvenac akademskog slikara grafičara Tomislava Šodana. Zaokruženi isječak iz ljubavne veze u kojoj ljubomorna žena vješto manipulira naizgled nadmoćnim muškarcem rese iznadprosječna doza živosti i dinamičnosti te stvaralačkog entuzijazma koji ne prelazi razinu autorovih sposobnosti. Šodanov igranofilmski prvenac odlikuje odlično snalaženje u elementarnim filmotvoračkim vještinama poput precizna zapažanja, dubinskog razumijevanja te vrsna oblikovanja situacija i odnosa, kao i očito prvorazredna suradnja s glumcima, Ines Cokarić i Matijom Posedijem.

Razvoj ljubavne veze od zaljubljivanja mladića i djevojke do suočavanja s činjenicom da su potpuno nekompatibilni, kroz dvije je usporedne radnje prikazan u Pijunima (Pawns, 20 min, 2010) zajedničkom radu Amerikanca Josepha Amodeia i Hrvata, američkoga đaka Davida Plejića. Snimljen u američko-hrvatskoj suprodukciji, film se doima nešto raskošnijim već zbog sama djelomičnog smještaja u njujorški eksterijer, a obilježavaju ga odlične glumačke izvedbe (Zach Lasry, Nina Ljeti), dočaravanje ozračja „američkog načina života“ te  dobro izabrani i razrađeni prizori kojima se iznose tema i sadržaj. Intrigantna osobitost zajamčena mu je time što ostavlja mogućnost da se usporedni tijek radnje koji se epizodično izmjenjuje s tijekom radnje iz sadašnjosti, a odvija se (najvjerojatnije) u bliskoj budućnosti, čita kao zamišljaj jednog od protagonista, pa čak i kao događaj iz prošlosti, pri čemu cjelina ostaje čvrsto usidrena u realnu stvarnost.  

Dečko iz susjedstva, Robert Knjaz	Snapshots, Aldo Tardozzi

Dečko iz susjedstva (2010) proslavljenoga televizijskog autora Roberta Knjaza, potpisnika dokumentarno-humorističnih serijala povremeno vrhunskih dometa kao što su Mjenjačnica (2005), Koledžicom po svijetu (2007) ili Slučajni turist (2010) nastao je kao studentski film ADU. Utemeljen na zadanom predlošku za scenarij, kratkoj priči Igra tucanja Tarika Kulenovića, Dečko iz susjedstva prvi je javnosti predstavljen rad s potpisom Knjaza kao filmskoga redatelja. Izvedbeno ostvarena bez zamjerke, zgoda o mladiću koji umjesto žive djevojke emocionalno i fizički voli lutku nudi poneku dosjetljivu duhovitost kao i odličnu izvedbu Marka Makovičića u glavnoj ulozi. No u cjelini Knjazu kao da nije bilo stalo iskoristiti prigodu da dublje pročeprka po psihi i karakteru pomaknutoga junaka, umjesto čega zadovoljio se pričanjem razmjerno infantilna, k tome pomalo otrcana vica. Solidna studentska vježba, no osrednji do ispodprosječan kinofilmić.

Popravilište za roditelje, Bruno Anković

Naposljetku, dva su naslova, Snapshots (9 min, 2010) Alda Tardozzija i Popravilište za roditelje (15 min, 2009) Brune Ankovića, ostavila dojam kako su autori više nade položili u moguću privlačnost likovno-montažne atraktivnosti negoli u sadržaj. Snimljen u produkciji Hrvatskoga filmskog saveza prema nagrađenom scenariju Duška Vorkapića s radionice Palunko iz 2007, Snapshots donosi priču mutno metafizičkih konotacija o fotografu koji biva uslikan na način na koji je sam slikao druge (princip Polivenog poljevača / L'arroseur arrose, 1895, L. Lumiere), a Popravilište za roditelje, nastao u produkciji HTV-ova Programa za djecu i mlade, karikaturalno je stilizirana, zabavno didaktična zgoda o tome kako bi se roditelji s djecom trebali igrati, družiti i zabavljati, umjesto da im nameću gomilu obveznih slobodnih aktivnosti. Unatoč vještoj izvedbi, zbog naglašene posvećenosti izradi oku ugodna, besprijekorno ulaštena omota, koji će – razmjerno dinamičnom montažom, izborom kutova kamere, objektiva, vrste osvjetljenja, završne obrade slike... – publici omogućiti lako i bezbolno gledanje, oba ostvarenja ponajprije podsjećaju na reklamne uratke kakve svakodnevno imamo prigodu vidjeti na televizijskim programima te se čine površnijima no što je poželjno.

Janko Heidl