IMAMO KINO!

Obnova kontinuiteta

U vrijeme pojave prvih stalnih kinematografa početkom 20. stoljeća, onodobna je Rijeka ažurno sustizala suvremena kretanja na polju filmske projekcije i distribucije. Nakon otvorenja prvog stalnog kinematografa (Salone Edison, 1906. god.), prvog i u granicama današnje Hrvatske, u Rijeci je u narednih stotinjak godina, prije pojave multipleksa, otvoreno njih tridesetak.

Začeci kina koje od 1991. godine nosi naziv Croatia, smještenog u zgradi posjeda riječkoga Kapucinskog samostana u današnjoj Krešimirovoj ulici, datiraju od 1927. godine. Tada se prvi put spominju filmske projekcije u kapucinskom kazalištu Teatrino Cappuccini, a krajem 1928. godine i naziv Cine San Giorgio. Narednih desetak godina kapucinski je kino-teatar, pored kazališnih predstava, povremeno prikazivao i filmove, a 1937. godine među posljednjim je stalnim riječkim kinematografima, u obnovljenoj dvorani, otvoreno kino San Giorgio.

***

Prostor, što danas zatvaraju Ciottina ulica, Kapucinske stube, Trg Žabica i Krešimirova ulica te željeznička pruga, dio je kapucinskog posjeda od početka 17. stoljeća. U narednih tristotinjak godina tu se razvija sklop kapucinskih građevina crkvene i svjetovne namjene, zaključen posvećenjem kultne crkve Gospe Lurdske 1929. godine.

Monumentalni graditeljski poduhvat kapucina vremenski se podudara s prvim, za Rijeku, povijesno-politički, možda najintenzivnijim desetljećima 20. stoljeća. U njima će, na liniji onodobnog katoličkog aktivizma, sudjelovati i kapucini, predvođeni provincijalom Hrvatske provincije o. Bernardinom Škrivanićem. Odraz preuzetne poduzetnosti kapucinskog prvaka nesumnjivo je i kompleks građevina koji je, rastući na predgradskoj parceli, reprezentativno parirao javnim i privatnim zdanjima, arhitektonskim analogijama razvojnog uzleta Rijeke na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Prokušani arhitekt Giovanni Maria Curet, školovan u Trstu i Budimpešti, projektirao je i nadzirao sve građevinske zahvate unutar samostanskoga kompleksa od 1903. do 1913. godine. Pored idejnih i završnih projekata nove kapucinske crkve, Curet je izveo poslovno-stambeni niz uz južnu granicu sklopa kao i sve ostale samostanske objekte. Prema uzornom lurdskom svetištu nova je crkva koncipirana kao dvojna, a njena lokacija na strmom terenu promišljana je za suvereni arhitektonski i simbolički naglasak. Gradnju crkve po izmijenjenom je projektu 1913. godine nastavio riječki arhitekt Cornelie Budinich i, iako je posvećena 1929. godine, zbog neizgrađenog projektiranog središnjeg zvonika do danas je nedovršena.

U zapadnom dijelu samostanskog dvorišta 1910. godine podignut je objekt jednostavne konstrukcije u kojem je djelovala produktivna i ugledna kapucinska tiskara Miriam (Tiskarski umjetnički zavod Miriam nakladnog zavoda Kuća dobre štampe). Južnom stranom tiskara se oslanjala na dvorišni zid poslovno-stambene zgrade u ulici Corsia Francesco Deák (danas Krešimirova), sagrađene 1911. godine. Uličnih pročelja oblikovanih usklađivanjem anakronog historicističkog (neorenesansnog) dekorativnog sloga i secesijske proporcije, zgrada je urbanistički korelirala s okolinom – Kapucinskom crkvom na istočnom kraju i nasuprotnim zgradama Mađarske državne željeznice te drvoredom platana duž Corsie Deák.

U jeku borbi za političku i crkvenu prevlast u Rijeci, nakon Prvog svjetskog rata (1918. – 1924.), ukinuta je Hrvatska kapucinska provincija i riječki je samostan 1923. godine pripao Venecijanskoj provinciji. Zatvara se i prodaje Tiskara Miriam, a njezin prostor pretvara u višenamjensku dvoranu za kulturne i zabavne sadržaje nazvanu Teatrino Cappucini, koja se u tisku spominje od 1927. godine. U njoj su se sporadično održavale manje kazališne priredbe i predavanja popraćena, među ostalim, projekcijama filmova. Krajem 1928. godine pojavljuje se ime Cine San Giorgio uz najavu prikazivanja filma (Pećina krokodila). O zgradi ovog prvog kapucinskog kina-kazališta nije sačuvana dokumentacija, te možemo samo zaključivati o njenoj adaptaciji u prikazivačke svrhe. Lokacija nadomak, poslije glavne ulice Korzo, druge najprometnije riječke šetnice, zacijelo je pogodovala posjećenosti predstava.

Desetljeće kasnije, 2. listopada 1937. godine, u dijelu kapucinskog poslovno-stambenog niza u Viale Camicie Nere 2 (Corsia Deák, Krešimirova) otvoreno je kino-teatar San Giorgio, kao novi stalni kinematograf u Rijeci pod upravom Kinematografskog poduzeća San Giorgio (Azienda Cinematografica San Giorgio). Dnevnik La Vedetta d'Italia tom je prigodom izvijestio o ugodnoj, potpuno obnovljenoj, sali kina u “stilu 900“ u kojoj će se promovirati vrijednosti nacionalne (podrazumijeva se talijanske) kinematografije. Otvorenje je uslijedilo nakon značajne rekonstrukcije – proširenja, dogradnji i modernizacije, od kojih su najvažnije izgradnja balkona nad stražnjim dijelom partera i pokrajnjih prostorija s glavnim hodnikom, sanitarijama te stubištem za balkon s čekaonicom. Ostvaren je znatno veći kapacitet dvorane sa 698 sjedala (576 u parteru i 122 na balkonu) pa je uz Teatro Fenice, San Giorgio postao najveći gradski kinematograf.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1947. godine konfiscirana je imovina Kinematografskog poduzeća San Giorgio, a kino je promijenilo ime u Beograd i ušlo u sastav novoosnovanog gradskog Kinematografskog poduzeća. Prema kategorizaciji riječkih kinematografa 1951. godine, kino Beograd, tada u novoimenovanoj ulici Borisa Kidriča, svrstano je s kinima Partizan i Jadran u prvu kategoriju kina, dok su Viševica, Garibaldi i Tuhobić pripali drugoj. Od 1951. godine na kinu su se konstantno izvodile preinake i poboljšanja te je modernizirana kinooprema. Prvo veće poslijeratno preuređenje dvorane izvršeno je 1957. godine prema projektu ing. Milana Švalbe, kada je oblaganjem zidova usko kaneliranim jasenovim letvicama vizualno produbljena perspektivnost dvorane. Rekonstruirano je krovište, pogon centralnog grijanja, adaptirana kancelarija i projekcijska kabina, a u sljedećih nekoliko godina redovito su vršeni zahvati tekućeg i investicijskog održavanja.

Nakon što su stvoreni prostorni uvjeti, od godine 1965. do 1967. prošireni ulazni prostor dobio je današnji izgled s novom blagajnom, prema projektu ing. Ante Scarpe i ing. Milana Švalbe (iz GP-a Primorje). Istodobno je uz istočni zid dvorane izgrađena i nova kotlovnica u dvorištu samostana.

Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kinu je uskraćeno pravo služnosti samostanskoga dvorišta za izlaz publike, ustupljeno 1949. godine. Novo rješenje pronađeno je na zapadnoj strani, uz željezničku prugu, gdje je rušenjem stražarnice omogućena izvedba izlaznog stubišta 1977. godine, a prijašnji je izlaz dozvoljen u slučaju evakuacije.

Potpuna rekonstrukcija unutrašnjosti kina provedena je od 1975. do 1980. godine, istodobno s kompletnom obnovom instalacija centralnog grijanja, klimatizacije i elektroinstalacija (projekt Tehničkog fakulteta). Projekt je povjeren Tehničkom birou za projektiranje i inženjering Stambenog poduzeća Rijeka, a njegov voditelj i glavni projektant bio je tehn. Borislav Horozović. Iscrpna projektna dokumentacija u detaljima se očitovala u realizaciji do zatvaranja kina 2007. godine. Adaptacija se građevinski oslanjala na postojeću konstrukciju, a novina je bila pozornica simboličnih dimenzija (dubine svega 1,20 metara i dužine filmskog platna), predviđena za najave, informacije prije predstava i predavanja. Ispravljen je pad zbog linije gledanja, postavljen okvir za novo cinemascop platno, a zidovi, stropovi i vrata dosljedno su obloženi različitim materijalima prema akustičkim zahtjevima (drvo, gips, vuneni tepih, platno). Zbog propisanih je odnosa dimenzija platna i dubine gledališta broj sjedala smanjen na 454 (343 u parteru i 111 na balkonu), što je rezultiralo većom udobnošću gledališta.

1991. godine Kinematografsko poduzeće preimenovano je u Rijekakino i kino mijenja ime u Croatia. Ispred starog, uskoro je postavljena montažna konstrukcija novog platna, većih dimenzija i bez pozornice te je posljedično smanjen broj mjesta u dvorani na 323 (228 u parteru i 95 na balkonu). Drugih znatnijih preinaka kina u 1990-ima nije bilo.

* * *

Jedinstvenost koncepta obnove interijera kina s kraja 1970-ih, gotovo u maniri total-dizajna, ali i promišljanje projekta ne samo na funkcionalno-izvedbenoj već i na simboličkoj razini, uz uvažavanje nasljeđa, razlozi su zbog kojih ovaj prostor danas visoko valoriziramo. Primjerice, kanelirane gipsane ploče stropa postavljene zbog akustičkih razloga, ujedno izrazito doprinose dekorativnoj frazi. Akustička su obloga i konkavno napeta fotoplatna lateralnih zidova s prikazima jahača i konja – paradigme istraživanja kinetizma u vizualnim umjetnostima i začetka razvoja pokretnih slika – filma.

Tekst je izvorno objavljen u katalogu Art-kina Croatia

Sabrina Žigo