Neuslišani poziv
Osam desetljeća Kinokluba Zagreb – S požutjelih stranica
Prostorije Kino-kluba "Zagreb" bile su 20. lipnja spremne da prihvate stotinu i pedeset pozvanih društveno-političkih radnika, tajnika i predsjednika općinskih SIZ-ova i kino-amatera iz svih četrnaest zagrebačkih općina, koju su trebali sudjelovati na sastanku što su ga organizirali Kino savez Hrvatske i Kino-klub "Zagreb". Za sastanak je bio predložen dnevni red čije je prva i glavna točka bila stanje i problemi kino-amaterizma u Zajednici gradskih općina Zagreb, a uz to i organizacijsko povezivanje na razini grada i republike te aktualna pitanja i problemi kino-klubova uopće.
Na žalost, od pozvanih – a pozivi su otišli na adrese USIZ-a i svih općinskih SIZ-ova kulture, USIZ-a i SIZ-ova tehničke kulture, svih OK SKH, OK SSOH, OK SSRNH, na adrese aktivnih kino-amatera svih zagrebačkih općina itd. – odazvalo se devet (!) ljudi. Zatajili su i predstavnici štampe, radija i televizije koji su također bili pozivani. Odazvao se samo naš izvjestitelj i novinar "Školskih novina". U takvoj atmosferi razumljivo je da se sastanak nije mogao održati pa je nakon neslužbenih razgovora prisutnih i uzajamnih žalopojki nad takvim stanjem, sve odgođeno.
Možda je upravo ovaj neuslišani poziv najbolje odslikao stanje u kino-amaterizmu i odnos društvenih snaga prema njemu. U situaciji kada je tehnička baza većine zagrebačkih klubova na izrazito niskom stupnju, kada se aktivnosti financiraju uz nebrojene teškoće, kada se ukidaju programi filmskih tečaja i osposobljavanja novih kino-amatera (jer za to nema dovoljno novaca), kada se snima sve manje filmova (čime kino-klubovi gube osnovni sadržaj svoje djelatnosti), kada filmska vrpca stalno i jako poskupljuje (pa se gubi i mogućnost snimanja i ono malo preostalih projekata), možda je upravo takav odnos onih koji bi trebali i mogli podržati kakvu-takvu produkciju i ostale aktivnosti kino-klubova filmskih amatera pravi odraz stanja u društvu i gledanja na filmski amaterizam kod nas. Ovaj je neodržani sastanak upravo trebao potražiti putove za izlaženje iz takvoga stanja. Šteta je tim veća što nije održan, jer će potraga za izlazom biti ovako duža i teža.
Ihr
Očito je da se klasični sadržaji i programi kino-klubova neće moći održati. Sve je manje zainteresiranih za bavljenje kino-amaterizmom u njegovim osnovnim oblicima, a razvoj videa, inovacije u aktivnostima povezanim sa svjetlosnim zapisima na papiru ili filmskoj vrpci odnosno video-vrpci i drugi oblici bavljenja tim djelatnostima, pokazuju da nema druge nego da se potraže oni sadržaji koji će pratiti razvoj i živjeti s vremenom u kojem se nalazimo. Koji su to novi sadržaji? Kako da se povežu s ustrojstvom sadašnjih kino-klubova? Kako se može privući svježa krv u okoštale formacije današnjih organizacija tehničke kulture, a posebno u kino-klubove? Kako da se namakne potreban novac za nabavu onih dijelova opreme koji bi omogućili kvalitetno snimanje i reprodukciju snimljenog materijala? Da li pojedini kino-klub može nabaviti dovoljne količine filmske vrpce po povoljnim cijenama i za snimanje dovoljno filmova? Na ta i brojna druga pitanja trebalo je odgovoriti na ovom sastanku kojega su, na žalost, izbjegli mnogi od onih što su bili pozvani. Neki od rijetkih prisutnih, inače iskusni sudionici sličnih skupova, tvrde da se tako nešto moglo i očekivati jer sizovci i društveno-politički radnici izbjegavaju, navodno, ovakve skupove u strahu od novih i sve većih financijskih zahtjeva, a aktivisti klubova zbog spoznaje da njihovi zahtjevi neće biti uslišani.
No, pitamo se, kako će se moći ubuduće organizirati bilo kakav rad ako nema dijaloga između filmskih stvaralaca i njihovih "financijera", ako izostane uvid društva u način i oblike trošenja sredstava i ako ne bude podrške društvenih organizacija i stručnih službi izvršenju programa u organizacijama Narodne tehnike? Ovaj sastanak nije mogao dati odgovore na mnoga pitanja. Hoće li ih dati nekom drugom prilikom?
Duško Popović
Objavljeno u "Tehničkoj kulturi" br. 68, lipanj-.srpanj 1985.
05.05.2008.